Stvaranje poverenja u sutrašnjicu

Vladimir Medinski

09. 08. 2019. u 19:54

Možemo da se slažemo ili ne slažemo s komunističkom ideologijom, ali dostignuća te epohe su realna i ne treba ih zaboraviti. Nisu ni "crna rupa", ni "istorijski ćorsokak". To je istorija

Стварање поверења у сутрашњицу

Tekst na plakatu: Vojniku pobedniku opštenarodna ljubav Foto Iz knjige V. Medinski "Rat i mitovi SSSR-a"

PRED čitaocima "Novosti" je bio feljton u kome se nije govorilo o objektivnim zakonima i nepromenjivim činjenicama. Ovo je bio tekst - o mitovima istorije Sivjetskog Saveza.

U SSSR-u je bilo mnogo svega i svačega. I dobrog i lošeg. Ja nikoga ni u šta ne ubeđujem, nikoga ni na šta ne navodim, i u principu, ne pišem naučnu knjigu. Izučavanje istorijske dijalektike, razvoj proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa - posao je za naučnike profesionalce i neka im Bog da snage za to.

Ovde se nismo bavili strogim utvrđivanjem činjenica i zakonomernosti, nego predstavama koje ljudi imaju o istoriji i o sebi samima.

To jest - mitovima. Različitim - i crnim i onima koje bismo mogli okarakterisati kao bele i paperjaste.

MOJ cilj jeste razobličavanje crnih mitova. Ali ove pozitivne bez dileme bih sačuvao. Objasniću i zašto. Ti mitovi nisu štetni. Oni su, kako god to čudno izgledalo, masovnoj svesti prosto neophodni. Kao imuni sistem organizmu nacije. Ovakvi mitovi uzdižu ljude, čine ih odlučnijim i jačim. Oni im daju snagu i za svakodnevni rad, ali i za dugotrajna iskušenja. Takvi mitovi o svojoj zemlji i o svom narodu neophodni su jednako kao ugljovodonici ili gvozdene poluge.

Te životno važne predstave naroda o sebi jesu duhovna energija narodnog života, najvažniji resurs nacionalnog razvoja.

Pozitivna samoidentifikacija: i na ličnom, i na porodičnom, i na planu šire ljudske zajednice - stvara poverenje u sutrašnjicu. Generiše i poverenje u budućnost naše dece. Izraziću se pseudonaučno, profesorski, što ćete mi, nadam se, oprostiti - pozitivna mitologija određuje moralne imperative naroda. Motiviše ga na velika, dobra dela, dostojna naše velike istorije i velikih predaka.

SVOJE čovek uvek brani, to mu je zapisano na genetskom nivou. Prava majka će svog sina voleti više od svega na svetu, makar on bio ne znam kakav huligan i šeprtlja. Normalan sin nikada neće svedočiti protiv oca. Upravo zato u sudskoj praksi od davnina postoji pravilo: protiv srodnika ne zahtevati svedočenje, jer je to suprotno samoj ljudskoj prirodi.

Tako je oduvek i svuda. U svim zajednicama, po bilo kom osnovu: porodičnom, porodično-sicilijanskom, verskom, partijskom, nacionalnom, opštedržavnom - uvek postoji princip opravdanja i zaštite sebi sličnih.

Možda je zbog toga u svim nacionalnim mitologijama "svoj narod"uvek uspešan, slobodoljubiv, prepun različitih vrednosti. Nacionalno samoopravdanje je prirodni ljudski poriv.

POSTOJI, istina, jedan tužni izuzetak. Jedan narod - mučenički i gubitnički. Jedna zemlja čija je istorija neuspešna, prepuna poraza, grešaka, izdaje i zločina. Naslućujete o kojoj je državi reč? Tako su, nažalost, mnogi autori donedavno pisali o našoj istoriji.

Pa to su činjenice, reći će moj oponent. Gluposti!

Činjenice same po sebi nemaju veliki značaj. Biću još grublji - što se istorijske mitologije tiče, nemaju nikakav značaj. Činjenice postoje samo u okviru koncepta. Sve počinje ne od činjenica nego od njihovog tumačenja i interpretacije. Ako volite svoju domovinu, svoj narod, onda će istorija koju ćete vi pisati uvek biti pozitivna. Uvek!

U RUSKOJ istoriji je bilo toliko toga da joj nije potrebno ni ulepšavanje, a ni satanizacija. I za "slovenofile", "romantičare narodnjake", "zapadnjake", i za nacionaliste, kosmopolite i komuniste, za najostrašćenije liberale, za sve - ona je neiscrpna masa faktografskog materijala.

Reč je o nečem drugom. Postavlja se pitanje: KAKVE zaključke izvodimo o našoj hiljadugodišnjoj prošlosti?

Jer upravo od tih zaključaka zavisi hoće li naši unuci imati šansu da se rode i žive u zemlji koja će se zvati - Rusija.

Da li će čitati i učiti na ruskom.

Da li će sami birati svoj put.

Ili će se istopiti i rasplinuti kao Rimljani među germanskim varvarima, kao Heleni među Turcima, degradirati do rezervata poput Indijanaca, ili prosto nestati, kao što su nestali bez traga Skiti i Sarmati koji su nekada harali našim teritorijama.

DANAS se sve češće govori o tome da je cena te pobede 1945. godine bila neopravdano visoka. Da li je vredelo položiti 27 miliona života radi varvarskog poniženja kulturnih Nemaca? Pod njima bi u zemlji bilo više reda, više nego i pod boljševicima, a i pod današnjom vlašću. Živeli bismo zadovoljno i u izobilju, kao u sunčanoj Bavariji. Nemac bi i votku zabranio i ruskog Vanju - u red doveo.

Ovaj mit koji razara mozak i dušu udara po nama jednako kao i priče o večitom ruskom pijanstvu i nepopravljivoj lenjosti, o neljudskoj surovosti naše istorije i samo nama svojstvenoj sklonosti ka ropstvu i obožavanju vlasti i autoriteta.

U EVROPI su na nivou rezolucija Saveta Evrope već izjednačili Staljina i Hitlera. Ali, jesu li ova dva fenomena uporediva? Može li ruski narod da prihvati i da razume ovakvo poređenje?

"Staljinov režim je bio represivan, dok je Hitlerov režim - mizantropski. Zar se oni mogu stavljati u istu ravan?"- pita patrijarh Kiril, a s njime normalan čovek koji poznaje i voli svoju zemlju ne može da se ne složi.

Istorija SSSR-a nije istorija KPSS-a i zlodela Politbiroa.

To je istorija NARODA. Dostignuća tog vremena - su i NAŠA dostignuća.

Dobro je i korisno sve ono što osnažuje zemlju, narod i ličnost. Masovni heroizam i pobeda u najstrašnijem od svih ratova. Industrijalizacija, vojna industrija, nauka i umetnost, možda i najbolji na svetu - naš su ponos. Mi smo prvi poleteli u svemir i prvi počeli operacije na srcu.

KRAJEM osamdesetih bili smo na korak od lansiranja interneta i masovne mobilne telefonije - i samo su nas raspad Sovjetskog Saveza i aktivnosti "mladoreformatora" omeli da ne budemo prvi u ovom tehnološkom proboju.

Mi možemo da se slažemo ili ne slažemo s komunističkom ideologijom, ali dostignuća te epohe su realna i ne treba ih zaboraviti.

Ta dostignuća su život naroda od 1920. do 1991. godine - nisu ni "crna rupa", a ni "istorijski ćorsokak". To je istorija. Moja i vaša - istorija.

Čiji je najvažniji deo Veliki otadžbinski rat.

Glavni događaj XX veka.


Kraj


Pratite nas i putem iOS i android aplikacije