Apis nije bio osnivač Crne ruke

Vasa Kazamirović

30. 03. 2020. u 19:59

Milan Protić, unuk Stojana Protića, prvog predsednika Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, tvrdio da je inicijativa za osnivanje "Crne ruke" potekla iz tajnih krugova velikih sila

Апис није био оснивач Црне руке

Milovan Milovanović Foto Dokumentacija Novosti i arhiva "Borbe"

U JESEN 1913. godine austrougarska štampa je puna napisa o " Crnoj ruci". Tako bečki dnevnik Deutsches Volksblatt 24. oktobra objavljuje sledeće: "Borba između Pašića i 'Crne ruke' našla je sada odraza u beogradskoj publicistici. Duel je počeo između oba oficijelna glasila 'Samouprave' i 'Tribune' s jedne, i oficirskog lista 'Pijemont' i šovinističke 'Pravde' s druge strane. Naravno da je celokupna srpska javnost više nego zainteresovana za ceo sukob i naravno da postoje o svemu različita mišljenja. Jedni smatraju da će sada borba biti vođena do kraja, a drugi, a to će reći većina, da će se 'Crna ruka' i vlada ponovo izmiriti da bi udruženi produžili da zemlju eksploatišu.
Naglašavajući da je "Crna ruka" tvorevina "aktivnih kraljoubica", nastala posle gašenja ranije postojeće organizacije ("Narodne odbrane", pr. a.), u kojoj su bili zastupljeni i "aktivni" i "pasivni" elementi, isti list je izneo sledeće tvrdnje: "Pošto su ostali sami, aktivni su hteli da se ojačaju i formirali su, služeći se šovinističkim parolama, 'Crnu ruku', kojoj se priključio veliki broj oficira iz različitih lagera. Sada je naravno već teško preduzeti nešto protiv nje, jer iza nje ne stoji samo veliki broj oficira, već i civilni ultraši. Rukovodioci 'Crne ruke' su aktivne kraljoubice, koji od prevrata skoro bez prekida vladaju ministarstvom vojske i time u samoj vladi imaju najuticajniju poziciju."

UPRKOS svemu iznesenom (posebno citiranim izveštajima poslanika i vojnog atašea Austrougarske), bilo je više pokušaja, da se dokaže da zvanični Beč nije bio uopšte upućen u postojanje "Crne ruke". Među onima koji su se u tom pravcu angažovali nalazio se i Miloš Bogičević. "Neshvatljivo je", pisao je Bogičević, "da austrijska vlada, koja je upravo zbog svog obaveštajnog i špijunskog sistema bila tako omrznuta, do 1914. ništa nije znala o postojanju organizacije 'Ujedinjenje ili smrt', njenom uticaju i delovanju. Da je čuveni austrijski ultimatum iz 1914. godine počinjao rečima: U Srbiji postoji udruženje koje se zove Ujedinjenje ili smrt, čiji je cilj uništenje Austrougarske monarhije, čiji su članovi visoki vojni i civilni službenici i kojem vlada, čak i kruna daju moralnu i materijalnu pomoć" - ja vrlo sumnjam u to da bi srpska vlada dobila od Antante onu pomoć koju joj je ova dala"".
U vezi sa "Crnom rukom", nije na odmet reći, u Ratnom arhivu u Beču postoji jedan izveštaj iz Švajcarske, koji dosad nije nigde objavljen, a koji je na svoj način, posebno kad se ima u vidu obračun sa "Crnom rukom" u Solunu 1917, veoma zanimljiv. U tom izveštaju, između ostalog, kaže se da se u Ženevi nalazi izvesni Novaković, činovnik srpskog ministarstva spoljnih poslova i navodno bivši administrativni direktor Univerziteta u Beogradu, koji se "izrekao"- da je sekretar udruženja koje se zove "Crna ruka", a čiji je cilj: uništenje dinastije Karađorđevića, i pretvaranje Srbije u republiku.

U IZVEŠTAJU koji se citira rečeno je i to da bi se na osnovu Novakovićevog kazivanja "moglo zaključiti da udruženje nije bilo daleko od toga da ubije i samog prestolonaslednika Đorđa".
Što se tiče planiranog ubistva Nikole Pašića, u rečenom izveštaju ne govori se ništa. Međutim, svojevremene priče o tome nisu uopšte bile samo priče. U tako čemu se zaista govorilo u rukovodstvu "Crne ruke". Pašiću je "presuda" čak bila i dostavljena. Što se tiče Milovanovića, koji je takođe bio stavljen na listu kandidata smrti, s njim je slučaj bio poseban. Da se on ubije, to se uistinu nije htelo. Želelo se samo jedno - da se on zaplaši i tako prinudi na saradnju. Po dobro smišljenom planu, Voja Tankosić je, jednog dana, uskočio u fijaker kojim se vozio bojažljivi i izrazito slabih nerava Milovanović, i pod pretnjom prinudio ga na razgovor sa Dragutinom Dimitrijevićem Apisom.
"Jednog dana", kaže o tome Milan Gavrilović, svojevremeno i sam pripadnik "Crne ruke", "na savijutku iz Makedonske ulice u Kondinu, kada je Spasa (fijakerista jedinih ministarskih kola, pr.a.) usporio kas onih svojih dobrih konja, kapetan Voja Tankosić, lak i gibak kao mačka, uskoči u fijaker, sedne pored dr Milovanovića s rečima: "Vi morate da primite majora Dragutina Dimitrijevića!" Dr Milovanović, uvek dobroćudan i nasmejan, odgovori: 'Dobro, neka dođe sutra u 11'. I Apis je došao. Ja ne znam čime je Apis počeo razgovor, ali znam da ga je dr Milovanović saslušao mirno, izvadio iz fioke potpisani ugovor s Bugarskom, i rekao da je utvrđen tajni sastanak predstavnika oba generalštaba (u manastiru Bukovu, kod Negotina, koliko se sećam) i da će i on, Apis, ići tamo. Tako je brzo rešen sukob oficira i narodne vlade."

APIS je ovako opisao svoj razgovor sa Milovanom Milovanovićem: "Ja sam mu kazao da su srpski oficiri posle aneksije u strahovitom bolu i očajanju za sudbinu Srpstva, da je njegovo, Milovanovićevo ime, nažalost, vezano za tu aneksiju, da su neki oficiri udruženi na čisto patriotskoj osnovi i da je njihova želja da se te nacionalne stvari povedu jedanput putem uspeha." Onda mi je gospodin Milovanović kazao: 'Stavite vi meni, mladi prijatelju, tu vašu organizaciju na raspoloženje i nemojte da učinite ništa što bi mene moglo da uznemiri u mojim planovima, pa ću vam ja pokazati šta Milovanović može učiniti za Srpstvo."
Posle, na ovaj način, uspostavljene saradnje Milovanovića sa "Crnom rukom", oficirska tajna organizacija postala je u punoj meri činilac u političkom životu Srbije, "ilegalan, ali za izvesno vreme toleriran, pa možda i novčano pomagan od samoga predsednika vlade - kako to kaže Vojislav Vučković.

U VEZI sa samim osnivanjem "Crne ruke", interesantno je kazivanje Milana St. Protića, unuka prvog premijera Kraljevine SHS Stojana Protića, koji je tvrdio da se zna da osnivač "Crne ruke" nije bio Dragutin Dimitrijević Apis (što je apsolutno tačno, kao što je i neosporno da je ideja za osnivanje udruženja potekla od novinara Ljube Jovanovića Čupe), i povezujući formiranje tajnog udruženja sa zaverom od 29. maja 1903, kaže: "Za zaveru, prema onome što je Đorđe Genčić saopštio oficirima zaverenicima, postojala je saglasnost zainteresovanih sila. Nije li moglo i Apisu da se saopšti da i sada za rad novog 'udruživanja' postoji neka slična saglasnost?! I da li bi odgovaralo stvarnosti takvo jedno saopštenje?! U svakom slučaju inicijativa je mogla poticati samo iz tajnih krugova Nemačke, Austrije ili Rusije."

PODSTREK ZA NACIONALNE STVARI

SVETOZAR Pribićević tvrdi da je za postojanje "Crne ruke" saznao još u julu 1911. godine, i to od ondašnjeg ministra Ljubomira Jovanovića. "Rekao mi je", kaže Pribićević, "da će se time (osnivanjem 'Crne ruke') nacionalne stvari brže i sigurnije razvijati, pošto ova organizacija obuhvata ljude sposobne i odlučne, vešte poslovima ove vrste i spremne na sve žrtve. Ali, u isto vreme izrazio je bojazan da se ovo udruženje ne umeša snažnije u unutrašnje stvari i da ne ometa vladinu politiku."


(Iz knjige "Nikola Pašić i njegovo doba")
SUTRA: SUKOB Apisa i Pere Živkovića

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (1)