FELJTON - VELIKI ŽIVOTNI LOMOVI I BEZNAĐE: Nemam pitanja za majku, jer ona nema odgovora na njih
SVAKI sljedeći dan donosi nove informacije o zbivanjima u gradu. U Hrvatskoj rat uveliko bjesni. Na Palama imamo i prve izbjeglice iz tih krajeva.
Sve se to dešava tu u blizini, odmah pored nas, ali nam se još čini da se to nama, možda, neće desiti. Dani brzo prolaze, ali ja se ne mogu otrgnuti brigama za zdravstveno stanja moga oca, koje je svaki dan sve teže i teže. I poslije desetak dana liječenja, odlučujem da otac napusti kliniku i da kući nastavi liječenje. Kraj je mjeseca marta '92. Izlazi raspored dežurstva na našoj klinici za naredni mjesec. Ja sam na rasporedu 3. aprila. Na vijestima TV Sarajevo i ostalim medijima se uveliko govori i piše o brzom priznanju nezavisnosti BiH.
I izvještaji sa ratišta u Hrvatskoj su tragični. Saznajemo da su naše kolege, prevashodno hirurzi i anesteziolozi iz Vojne bolnice, na ispomoći u Bolnici Gradiška već duže vrijeme. Sestra Marija, koja leži na klinici, jer je operisala ehinokok, prilazi mi i tiho saopštava da želi da ide kući, a za vađenje konaca i dalju kontrolu će se ona sama pobrinuti. Napušta kliniku, a ja ostajem sa svojim brigama: kako da pomognem ocu? Ne mogu da se pomirim sa činjenicom da ama baš nikakve pomoći nema. Dolazim na dežurstvo 3. aprila. Svi koje srećem su zabrinuti. Mnogo se ne priča. Obilazim bolesnike, razgovaram sa sestrama, odnosno tehničarima sa kojima sam u dežurstvu. Poslije završetka radnog vremena u tri sata, dežurni i smjena ostaju. U 19 časova dolazi noćna smjena. Niko od zaposlenih ne priča mnogo. Na licima vidljiva uznemirenost.
POKUŠAVAM da spavam, ali i kad zaspim, brzo se budim. Čekam da svane. Obavljam vizitu i u osam časova predajem dežurstvo. Izlazim sa Klinike, bolničkog autobusa nema. Nisam došao kolima i odlučujem da idem pješke, kako bih došao na Marindvor, a potom ću "na tramvaj". Prolazim pored Traumatologije, gdje primjećujem veći broj zdravstvenih radnika i čujem njihove jasne i glasne komentare. Čujem glas jednog od njih, koji kaže da je uhapšen prof. dr Milutin Najdanović. Meni staje dah, jer se radi o bivšem šefu moje klinike i mom profesoru. Pošto je profesor stanovao neposredno uz bolnički kompleks, shvatio sam da je to istina. Nisam imao smjelosti da bilo šta provjeravam i požurio sam kući. Gotovo trčećim korakom idem Ulicom Đure Đakovića. Ne mogu da prihvatim saznanje da je prof. Najdanović uhapšen. Pitam se šta se to desilo da čovjeka, koji je čitavog života pomagao ljudima, neko hapsi?! Pomišljam da je to samo zbog toga što je član SDS, što piše ćirilicom i slavu slavi. Ne mogu da se pomirim s tim. Uspijevam da dođem na Čengić vilu, prevozeći se nekoliko stanica tramvajem.
Majka mi otvara vrata. Srećna je što sam došao. Prilazim ocu, koji pokušava da me pozdravi, ali jedva izgovori nekoliko rječi, a i njih dosta teško. Sjedamo za sto, ali majka me požuruje da idem svojoj kući. Pokušavamo da obezbijedimo ocu mlijeko za ishranu, jer on može samo da jede tečnu hranu. U prodavnicama nestašica mlijeka, ali brat Milenko uspijeva nekako da ga nabavi.
PONEDELjAK je, 6. 4. 1992. godine. BiH je priznata kao nezavisna država. Razmišljamo supruga Spomenka i ja da li da idemo na posao. Zvoni telefon. Ja se javljam i čujem glas moga šefa, dr Kemala Drnde, koji mi kaže da će on doći kolima Crvenog krsta, kako bih mogao da se prevezem na posao. Za nekih četrdeset minuta, dolaze kola Crvenog krsta, ulazim u njih i susrećem se sa sestrama Ljubicom i Nadom, koje rade na našoj klinici, jer je dr Drnda i njih pozvao. Dolazimo na kliniku i upoznajemo se sa radnim zadacima.
Primjetno je da na poslu nisu prisutni dr Dragan Kalinić i doc. dr Mirko Šošić.
GRAD PUN NAORUŽANIH LjUDI
PO GRADU se slobodno kreću naoružani ljudi. Pratimo vijesti, kako na TV tako i na radiju. Svakodnevno, a naročito u večernjim časovima, čuje se pucnjava. Povremeno se čuje i tenkovska paljba. Pratimo i prohodnost puteva koji vode prema Sarajevu. Da li je došlo do blokade? U telefonskom smo kontaktu sa rodbinom u Sumbulovcu i Kalinoviku. Dobijamo informacije šta se stvarno dešava.
Kazuju nam da što prije izlazimo iz Sarajeva. Supruga Spomenka ide na posao. Radi u DZ Sarajevo-Vrazova, a djeca izlaze u dvorište da se igraju. Komšije na spratu Popovići i Močevići su sa nama. Pokušavamo da se snađemo u ovom haosu i da odlučimo šta nam je raditi.
Primamo na kliniku mladu djevojku sa ustrelnom ranom u grudnom košu i u dosta teškom opštem stanju. Poslije urađene minimalne dijagnostike, uvodimo je u operacionu salu i što brže se spremamo za hiruršku intervenciju na grudnom košu. Uvodimo je u opštu anesteziju, brzo otvaramo grudni koš, nalazimo povredu plućnog krila sa izraženim krvarenjem, koje zaustavljamo. Nakon završene operacije, pa buđenja povrijeđene i njenog smiještanja na odjeljenje, susrećem dr Mihaila Milaševića, koji je izbezumljen i pita kako je povrijeđena? Saznajem da je to njegova kćerka. Brzo ga informišemo šta smo našli i uradili. Kolega se malo smiri i odlazi u sobu gdje mu leži kćerka.
RADNO vrijeme se bliži kraju. Zaposleni mnogo ne pričaju među sobom. Sve je u znaku nekog iščekivanja. Pojavljuje se dr Kemal Drnda i saopštava nam raspored radnog vremena i da su formirani određeni timovi, koji će raditi svaki drugi dan, s tim da će jedan tim ostati u dežurstvu. Ja sam na rasporedu 8. 4. 1992. godine, u srijedu.
Povratak kući opet na isti način: pješke, tramvajem, pa opet pješke. Prvo svraćam na Čengić vilu kod roditelja. Zvonim. Sav sam u grču i čekam da mi majka otvari vrata. Čuje se kako prilazi vratima, gleda kroz špijunku. Nemam strpljenja i javljam joj se: "Ja sam, majko". Ona polako otvara vrata, nesigurna jesam li to baš ja. Slijedi odmah moje pitanje - "Kako je otac?" Majčin odgovor je kratak i suv: "Tako i tako". Moj susret sa ocem poslije dva dana. Njegov nemoćan pogled uprt je prema meni, a meni se osušila usta.
Ne mogu da progovorim. Znajući da ne može ništa progutati, možda eventualno gutljaj vode, pitam se u sebi: "Kako zna biti zla čovječija sudbina?" Pogotovu što je taj hirurški problem meni jako poznat. Mnogo puta sam mnogima pomogao, a u slučaju svoga oca sam doveden pred svršen čin. Potpuno sam bespomoćan. Strašno. Ipak, pitam ga: "Kako si?" Ali, svaka naredna njegova izgovorena riječ je tiša od prethodne, a to što kaže je sa osjećajem nemoći i beznađa.
SA MAJKOM se dogovaram šta će ocu da pomogne i koje moje poruke bratu da prenese. I pred polazak, opet "susret očima" sa majkom. Ja hoću da je pitam šta dalje da činimo u ovom haosu. To su oni trenuci velikih životnih lomova i beznađa, kada samo majčin instikt i beskrajna njena ljubav i odanost možda ti mogu nešto pomoći. Gledamo se još tren, dva, nijemo. Šutimo i šuteći kao da se sporazumjesmo. Nemam pitanja za majku, jer ona nema odgovora na njih.
A ona ipak pokušava da mi nešto kaže. Zastajkuje i naposlijetku izgovara: "Idi kući, djeci. Čuvaj se, i nek vas Bog čuva". Stisnem zube i krenem. Slijećem niz stepenice. Ne srećem nikoga. Pored tramvajske pruge, brzim hodom krećem prema Alipašinom polju.
Negdje kod bivše "remize", staje tramvaj. Ulazim i vozim se do "studentskih domova"
Izlazim i brzim korakom hitam prema Dobrinji 5, do stana.
SUTRA: Odlazak u maglu kojoj nema kraja
Preporučujemo
FELjTON - DOBRI LjUDI U ZLIM VREMENIMA: Lekari su jedini vojnici koji ne nose oružje
09. 01. 2022. u 18:00
KAKO JE RUSKA RAKETA "PREVARILA" NATO U UKRAJINI? Misteriozno nestajala sa radara, general Popov otkrio o čemu je reč
RUSKA raketa koja je misteriozno nestajala sa NATO radara tokom ovonedeljnog napada na Kijev je „modernizovana raketa H-101“, otkriva za Sputnjik zaslužni vojni pilot, general-major ruske armije Vladimir Popov. Prema njegovim rečima, raketa je prevarila NATO jer može privremeno da nestane sa radara.
15. 11. 2024. u 23:36
"TO BI DOVELO DO POČETKA TREĆEG SVETSKOG RATA" Fico dao reč: Do kraja ću se boriti da Ukrajina ne bude član NATO-a
SLOVAČKI premijer Robert Fico će se do kraja odupirati ulasku Ukrajine u NATO, rekao je u intervjuu za kineski CGTN.
15. 11. 2024. u 19:38
ĐURĐIC I ĐURĐEVDAN: Isti svetac, dve ikone i dva praznika - u čemu su sličnosti i razlike?
SVETOG Georgija ili svetog Đorđa/Đurađa - kako u narodu zovu ovog sveca, pravoslavni Srbi slave dva puta u godini.
16. 11. 2024. u 08:25
Komentari (0)