DA LI SU USTAŠE "UREDNO POPISIVALE" ŽRTVE? Poluvekovna brojčana projekcija najvećeg srpskog grada pod zemljom

KAKO stvari sada stoje, na putu smo da poluvekovna brojčana projekcija najvećeg srpskog grada pod zemljom (uz sužitelje Jevreje, Cigane i nepoćudne Hrvate) padne u savsku vodu jer nije potvrđena imenima u dostupnoj dokumentaciji. Moj porodični udeo je npr. popisan: dva Markovića iz Zvornika, Vladimir i Ljubomir, majčini stričevi - ukoliko ne računamo hercegovačke jame kao isturene punktove futurističkog projekta što se u Jasenovcu udarnički ostvarivao.

Strahote Jasenvca: Takmičili su se i u brzini klanja, Foto arhiva

Kao osmogodišnjak, reč Jasenovac prvi put pročitah na tek podignutom crnom mermernom spomeniku svoga dede po majci. U dnu kamena majka je dala da se urežu imena dedinih roditelja i braće, pamteći njegovu želju da ostavi ma kakav beleg o najbližima. Ostaše i fotosi majčinih stričeva, Ljubomir, na slici namršten, podsećao je na mene. Rano poistovećenje, robija s koje se ne izlazi.

Među očevim knjigama istorijske tematike, našao se i zadugo jedini moj izvor neposrednih fakata o Jasenovcu. Poratno fototipsko izdanje ratne latiničke brošure "propagandnog otsjeka NOVJ", s naslovom "Jasenovački logor" i podnaslovom "iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora". Uvrh korica bio je krupan nadnaslov "Dokumenti o zločinima okupatora i njihovih ustaških i četničkih pomagača" - premda unutra nema gotovo ni pomena o Nemcima, ni o četnicima - osim u priči o zatočenim kraljevskim oficirima kojima su ustaše čupali narasle brade (str. 23-24). Brošura je datovana 1942. godine, svakako u njenu drugu polovinu, jer se osvrće na kozaračku izgibiju u leto iste godine, na ogromne transporte naroda prispele u Jasenovac i stratište na Gradini: "Nekoliko dana dolazilo je kozarsko roblje iz Mlake i Uštica, vozom pješke i kolima. Većinom, žene, djeca i starci" (str. 52).

U UVODNIM NAPOMENAMA ove knjižice od četiri štamparska tabaka ističe se gola činjenična vrednost priređenih iskaza, iako možemo reći da je njihov redaktor bio vešt u oblikovanju građe. Davaoci iskaza su petoro pomenutih begunaca "i dva seljaka". Mahom jevrejska imena i prezimena, jedno srpsko, mimo one dvojice seljaka. Redaktorska ruka oseća se i u tome da se u tekstovima knjižice "Jasenovački logor" pojedinačni primeri, npr. hrvatskih i muslimanskih žrtava redovno narodnosno markiraju, neretko i poimence, dotle se Srbi, uglavnom, pominju kao etnički neoznačena, ali podrazumevana većina stradalaca s raznih strana Pavelićeve antidržave. Tako, nakon opisa izrežirane posete međunarodne komisije logoru jedan od begunaca svedoči i sledeći epilog posete: "Poslije komisije stizali su transporti naroda iz okoline Pakraca, Lipika, Siska, odsvakuda, iz čitave NDH... Sve je to pobijeno! Svi preostali stari zatočenici dobro pamte eru Pakrac-Lipik" (str. 15).

U opisu uređenja prostora pred rečenu inspekciju što je imala da potvrdi radni karakter logora, kaže se i sledeće: "Radilo se dan i noć. Ustaše su bile totalno pijane. Ljubo Miloš i neki Modrić jašili su pijani na konju, obilazili radove po logoru i ko im se nije sviđao toga su na mjestu ubijali" (str. 10).

Isto važi i za opis peći u staroj ciglani: "Dva dana poslije komisije došao je u logor ing. Ljubomir Pićili, zapovjednik radne službe, ustaški satnik. On je u logor uveo krematorij. Zato su ga zatočenici zvali: ing. Pećeli! U zgradi stare ciglane sazidao je u velikoj furuni dvije specijalne peći za 'keramiku'. Peći su radile na smjenu. Umjesto figurica od gline tu su pečeni ljudi, žene, djeca... Bacani su u peći živi i poluživi...

Peći ing. Pećelija radile su dan i noć, neprestano. Kroz tri do četiri mjeseca!" (str. 14).

Izdvajam fragment priče o gradnji savskog nasipa: "Gradili su ga Srbi i Jevreji iz logora II, koji se nalazio iza željezničke pruge u šumi prema Novskoj [...] Kako na putu za nasip tako i na samom nasipu, ko bi zastao na radu ili pao, njega bi pretukli i utukli, u nasipu zatrpali ili negdje drugdje pokopali. Lješevi su ostajali na putu za logor i na nasipu, svakoga dana po pedeset, šezdeset i više." (str. 18).

* * * * * * * *

SAVSKI LEŠEVI NA BEŽANIJSKOJ KOSI

NAPOKON, GRADINA, s bosanske strane Save, završna tačka mnogih logoraša, kao i onih transporta što su kroz logor samo prošli: "U Gradini pod obalom postoji kao neka terasa gdje iskrcavaju ljude, žene, djecu. Onda ih u manjim grupama odvode nešto dalje od iskopanih jama. Jedan ustaša drži žrtvu a drugi udara maljem po glavi. Trojica čuvaju pozadi da ko ne bi pobjegao. Ustaša kod klanja bude više ili manje, već prema tome radi li se o likvidaciji ljudi ili žena i djece. Tako je to išlo iz dana u dan, iz noći u noć.

Jame za usmrćene kopali su sve dalje. [...] Vidio sam napola pune rupe u kojima su lješevi uredno složeni kao na katove. Gdje stane cijeli čovjek metali su i po dvoje djece. Lješevi složeni kao cjepanice." (str. 26).

Foto arhiva

Priređivači u knjižici "Jasenovački logor" ocrtavaju glavne aktere logorskih zbivanja, među njima i ovaj: "Pudić, ime mu znamo. Visok, suv, mršav, živčano bolestan, u ustaškom radnom odijelu od cajga, bez ikakvih oznaka, sa revolverom pod kaputom. Šef masovnih ubijanja. Zatočenici koji su ga znali kažu da je likvidirao logor u Jadovnom u Lici (oko 30.000 ljudi). Žive bacao u provalije. Bio je u logoru Kraplje. Tamo je priredio masovno klanje jedne noći." (str. 43).

Pored mnogih pojedinačnih scena, u brošuri s kraja 1942. godine iščitavamo i opise logorskih prilika: "Masovno ubijanje - to je svakodnevna i svakonoćna pojava u jasenovačkom logoru. Stotine i hiljade idu u smrt bez prestanka. A postoje i naročita ubijanja iz naročitih pobuda. Ustaški krvoloci posebno kolju, da tako kažemo, za svoj račun; kolju na svoje i poglavnikove krvave imendane i rođendane, na pojedine svece, na Božiće i Đurđevdane." (str. 47).

Ubistva u logoru su bila svakodnevna, Foto arhiva

Napokon, redaktor partizanskog "propagandnog otsjeka", ne mogavši posle svega iznesenog zadržati posve neutralan ton, dramatizovano pita: "Gdje su grobnice tolikog naroda? U samom jasenovačkom logoru između jezera, centralne kuhinje i baraka. Niže logora prema Koštarici. Po šumi oko ranije logora II. U Krapju. U Mlaci. U Ušticama, po seljačkim baštama, na pravoslavnom groblju. Po Gradini. Najviše po Gradini. Svukuda... Računa se da su u Krapju i Ušicama zatrpane desetine hiljada lješeva. A u Gradini, crnoj Gradini, i do dvjesta hiljada. Podivljala Sava podrivala je zemlju i podizala lješeve, a kada se smirivala u svoje korito, ostavljala je iza sebe ulegnuća nad jamama-grobnicama, odakle su virile ljudske cjevanice i lubanje." (str. 50). Evo, toliko je procenjeno, negde na pola radnog veka logora Jasenovac. A radilo se, nesmanjeno, do samog kraja.

Ali, ne možemo ništa mimo zatečene dokumentacije, jer kome je u interesu da takve podatke skriva ili uništava? Prah iz Pećelijevih krematorijuma odavno je rasut, kosti ulegle na sve rečene lokacije, ili otplovile do Beograda i do Crnog mora. Evo, naselje na Bežanijskoj kosi, u kojem boravim, okružuje skrovitu Belanovića rupu, u kojoj je pokopano više neizbrojanih hiljada savskih leševa, Kozarčana i mrtvih sa Sajmišta. Jasenovac nije samo u Jasenovcu, plovio je niz Savu do Beograda okađenog strašnim zadahom, a toliki su likvidirani po kraškim provalijama u ime projekta Jasenovac, od Jadovna do Prebilovaca.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije