HRVATI NEGIRAJU KOSOVSKI ZAVET U DUBROVAČKOJ KNJIŽEVNOSTI "Novosti" istražuju: Kako su međe srpske književnosti postale političko pitanje

AKO jezik na kome je jedna književnost pisana odeređuje i kome ta književnost pripada, kako su nam to rekli čuveni pisci i srbisti u tekstu koji smo juče objavili, onda nema nikakve sumnje da je dubrovčka književnost - srpska.

arhiva

Ali, da ona na osnovu jezika na kome je pisana može biti dvojna tj. i srpska i hrvatska zvanični je stav srpske države i naših najviših naučnih institucija. Jer, u Zakonu o kulturnom nasleđu Srbije navodi se da staru i retku bibliotečku građu čine izdanja dubrovačke književnosti koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867.

U obrazloženju Ministarstva kulture stoji da su SANU, Matica srpska i Beogradski univerzitet uvrdili da je stara dubrovačka književnost jedinstvena pojava kod južnih Slovena, koja ima svoje osobenosti i predstavlja veliko zajedničko dobro. Na osnovu jezika na kome je napisana može istovremeno da bude i srpska i hrvatska.

U tom svetlu, i u Deklaraciji "Granice srpske književnosti" o kojoj smo pisali u jučerašnjem broju, pominje se i dubrovačka književnost sa "dvostrukom pripadnošću".

Oba ova dokumenta - i zakon prošle godine i Deklaracija od pre nekoliko nedelja - izazvala su žestoke kritike hrvatskih naučnih, kluturnih i političkih instituicija. Oni tvrde da Srbija opet poseže za dubrovačkom književnošću, te da je u pitanju nenaučno krivotvorenje jezičke i knjižene prošlosti.

Čuli smo i neumesnu izjavu potpredsednika Matice hrvatske Maria Jareba koji kaže: Srbi se otimaju za dubrovačku književnost kao jedan od najvećih dosega hrvatske kulture, jer u to doba Srbi su imali samo gusle, rakiju i prasetinu, nemaju ništa slično što bi ih svrstalo među druge evropske narode.

Kolegema iz Hrvtske, srpski naučnici poručuju da pogledaju šta je o jeziku Dubrovnika i Dubrovčana rekao veliki filolog, profesor slavistike u Beču, rođeni Dubrovčanin Milan Rešetar:

- Tvrdim, kao što sam tvrdio pre 50 godina, da se u Dubrovniku nije nikada govorilo, ni u njemu celom ni u jednom njegovu delu, dalmatinskim čakavsko-ikavskim govorom, nego uvek samo hercegovačkim štokavskim. Iz te objektivne konstatacije ja sada ne izvodim nikakvih daljih zaključaka, jer su meni Srbi i Hrvati jedan narod pod dva imena, pa ja zato neću nikako reći da se u Dubrovniku nije govorilo hrvatski nego srpski, ali kome su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku uvek bio srpski."

A profesor dr Aleksandar Milanović sa Filološkog fakulteta u Beogradu kaže da je mislio da su polemike o nacionalnoj pripadnosti dubrovačke književnosti završene posle naučne misije Dubrovčanina Milana Rešetara.

- Kao nesumnjivo najveći znalac dubrovačke književnosti i autor nezaobilaznih monografija o njoj, Rešetar je davno utvrdio identitet dubrovačke književnosti, i to na osnovu sopstvenih istraživanja sa bogatim rezultatima - kaže prof. Milanović.

Da i u Hrvatskoj ima onih koji misle kao Reštar pokazuje i izjava hrvatskog istoračara Gorana Šarića koji smatra da je dubrovačka književnost nesumnjivo srpska, a hrvatska je samo ako su hrvatski i srpski jezik isti.

arhiva

Šarić je istakao da su sami Dubrovčani pisali pesme i knjige o kosovskom zavetu, a najugledniji Dubrovčani 19. veka, Medo Pucić i Anton Fabris utvrdili su da je čitava dubrovačka književnost nadahnuta kosovskim zavetom.

- Često u Hrvatskoj možemo čuti kako Srbi nešto prisvajaju - kaže Šarić i pojašljava:

- Činjenica je da je Dubrovnik imao romanski karakter, i da su najstarije dubrovačke porodice romanske, ali da su ti originalni stanovnici negde morali da nađu radnu snagu, a gde će, nego u zaleđu Crne Gore i Hercegovine, tako se Dubrovnik vekovima punio stanovništvom iz zaleđa. To zaleđe je i danas srpsko, i onda je tek bilo. Prema tome, neosporno je da je dobar deo stanovnika Dubrovnika kroz vekove imao inicijalno srpsko poreklo.

Na ovu izjavu naslanjaju se i podaci koje nam je dao profesor dr Dragoljub Petrović koji navodi da je prema popisu iz 1890. godine u Dubrovniku bilo 11.177 žitelja, od kojih 9.713 "govori u kući" srpski, 716 talijanski, 19 slovenski, 2 ruski, 52 češki, 6 poljski, 285 nemački i 384 mađarski. I nijedan jedini hrvatski!

- Hrvati su se "namnožili" posle komunističke naredbe u maju 1945. da svi jugoslovenski katolici moraju biti Hrvati, bez obzira na to kako se lično izjašnjavali - kaže nam prof. Petrović. - I našli se po Sremu, Baranji, Slavoniji, Posavini, Dalmaciji, zapadnoj Hercegovini, a Boka je postala "zaljev hrvatskih svetaca". I uspeli da uprljaju sve ono što su im srpski preci ostavili u nasleđe. Recimo - Držića, Gundulića, Divkovića, Kačića-Miošića, Reljkovića. Ili Sinjsku alku, Čuvare Hristovog groba, hercegovačku "gangu"...

Foto: Jelena Subin

Nakon objavljivanja dela dubrovačkog pisca Marina Držića u ediciji "Deset vekova srpske književnosti" u izdanju Matice srpske digla se cela Hrvatska. Nazvali su to bezočnom krađom i otimačinom, a okrivili su Srbe za teritorijalne pretenzije na današnji Dubrovnik, i da preko objavljenih stihova na štokavskom narečju Srbi traže izlazak na more.

Urednik ove edicije akademik Miro Vuksanović kaže nam:

- Zbog istorijskih i drugih razloga usvojili smo stanovište da je književnost starog Dubrovnika i srpska i hrvatska. Ne prihvatamo gledišta o izjednačavanju onog što je bilo nekad i ovog što je sad. Vreme se ne može podešavati i vraćati unazad, pa tako se ne može stvarati ni bilo koji jezik ni bilo koji književni korpus. Dobronamernim ljudima to je jasno.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije