SKAKALE U SAVU DA NE GLEDAJU SMRT SVOJE DECE: Potresna svedočenja preživelih iz Bitke na Kozari, koja je okončana 17. jula 1942.

SEDAMNAESTOG jula završena je jedna od najkrvavijih bitaka na području nekadašnje Jugoslavije - Bitka na Kozari, koja je trajala u severozapadnoj Bosni tokom leta 1942 (počela 10 juna).

Muzej žrtava genocida

Bitka je završena teškim porazom Drugog krajiškog partizanskog odreda, velikim masakrima civila i deportacijom u logore, mahom Jasenovac i beogradsko Staro Sajmište. Kako je više preživelih svedočilo, majke, Kozarčanke, masovno su skakale sa decom ili same u Savu, da ne gledaju smrt svojih mališana.

Prema procenama, iz obruča se probio deo partizana i svega oko 10.000 civila iz zbega. Cela partizanska bolnica je likvidirana i pobijeno oko 300 ranjenika. Ukupan broj civilnih žrtava tokom prečešljavanja Kozare i Potkozarja premašivao je35.000 ljudi, a više od 68.000 je deportovano.

Muzej žrtava genocida preneo je više ispovesti ljudi koji su preživeli ovaj masakr i posle rata svedočili o užasima koje su videli i doživeli. Između ostalog, tu je i deo zapisa Anke Žujić, koja je bila u grupi izbeglica koju je neprijateljska vojska gonila ka Bosanskoj Dubici.

" Oni koji su prvi stigli u grad najviše su stradali. Ustaše su ih odvodile na mjesto na kome je ranije bila pijaca. Tu su razdvajali muškarce od žena. Svima su naredili da legnu na zemlju i da stave ruke iznad glava, sa pogledom u zemlju. Tada su ustaše počele da kolju muškarce. Žene nisu smjele da gledaju šta ustaše rade. Samo su se čuli jauci. Krv je počela da teče. Uskoro je stiglo naređenje da prekinu ubijanje. Poklane žrtve odnesene su i bačene u rijeku Unu, a krv očišćena. Slično je bilo i kasnije, kada su nas sprovodili preko mosta u Hrvatsku Dubicu. Tamo su na jednom mjestu dočekivala trojica ustaša (noževima). Muškarce su svraćali u jedno dvorište. Naredili bi im da skinu sa sebe odjeću, a zatim bi ih klali. Tu je zaklano više desetina muškaraca, koji su zarobljeni u selima ispod Kozare ili su sa porodicama stigli u Bosansku Dubicu," svedočila je Anka.

Kada su stigli na železničku stanicu u Hrvatskoj Dubici, odvojeni su muškarci od žena i dece i odvedeni u Jasenovac, Zemun (Staro sajmište) i druge logore.

Muzej žrtava genocida

" Jednoga dana počeli su da odvajaju djecu. Rečeno je da to radi organizacija "Crvenog krsta", kako bi zbrinula djecu. Tada su uzeli mog sinčića i kćerku. Teško mi je bilo da se odvojim od djece. Tu je od mene odvojen muž Milan i otjeran u logor; o njegovoj sudbini nisam više čula. Srce mi se kidalo od bola za djecom. Molila sam da pođem s njima. Najposlije mi je omogućeno. Oduzeto je mnogo djece od roditelja.

Otpremljeni smo u Jastrebarsko. S nama je bilo oko 500 djece. Dalje je još jedno dječje sabiralište (u Jaski). I tamo je bilo dosta naše djece. Kasnije smo čuli da je ustaška vlast htjela ovu djecu da odgaja u ustaškom duhu. Vidjela sam dječake u stroju: na kapama su nosili ustašku oznaku sa slovom "U".

Radila sam kod djece oko tri mjeseca. Njegovala sam ih kupala i čistila. Mnoga djeca su se ubrzo razboljela od tifusa, šarlaha, dizenterije i boginja. Od ovih bolesti dosta ih je pomrlo. Tu je umrlo oboje moje djece: sin Milorad i kćerka Mileva. Umrla je i Branka Vujanović, kćerka Mlađenova, i mali Đoko Bursać, sin moje sestre Jele. Odneseni su u bolnicu u Jasku na liječenje. Nisam dozvolila da mi odnesu i sina Milorada; on mi je umro na rukama. Tako sam izgubila i muža i dvoje djece. Ostala sam sama," navela je Anka u potresnom svedočenju.

Kaže da je u Jaski bilo dece iz mnogih sela s Kozare - Međuvođa, Brekinje, Komlenca, najviše starih do deset godina. Dečacima su stavili slovo "U" na kape, pa su svi imali ustaške oznake. Posle nekog vremena partizani su oslobodili Jasku i odveli decu. Zarobili su i lekara koji je tu radio. Njega su kasnije pustili, pa se vratio i pričao da je "u svakom grmu partizan", kao i da su mu naredili da mora dobro da čuva decu koja su mu poverena na lečenje, što je i ispoštovao.

Anka je pričala i da su mališani najviše oboljevali zbog slabe ishrane. Kuvali su im krastavce i hranili ih hebom od zobi. Deca koja umru trpana su u sanduk, a kada se napuni, zakopavana su sva zajedno.

" I sada se često sjetim kako su se moja djeca, Branka Vujanović i Đoko Bursać okupljali oko mene i zvali me mamom. Branko i Đoko su odvojeni od roditelja i upućeni ovamo. Stalno su plakali i govorili da sam ja njihova mama. Teško je izdržati dječji plač i dozivanje. Međutim, bolest je mnoge stigla, pa su pomrli daleko od roditelja.

Posle nešto više od tri meseca poslata je u Zagreb, da radi u dečjem prihvatilištu u Kulićevoj 19. Tu su takođe bila smeštena deca s Kozare, bez roditelja, a prihvatilište je vodio prof. dr Kamil Bresler, koji je radio za "Crveni krst" i sarađivao sa Dianom Budisavljević.

" On se veoma humano odnosio prema nama. Odlazila sam kod njeta. Dao mi je doznaku za obuću. Svakog mjeseca davao mi je po hiljadu kuna. Doznala sam da je pomagao i porodice od kojih je neko bio u partizanima. Ispričala sam jednoj bolničarki kako mi je pomogao prof. Bresler. Nisam znala da je ona ustaškinja. Bila je rodom iz Dalmacije, a zvala se Šimica. Ona ga je poslije tužila ustašama, pa je bio zatvoren. Ne znam da li je preživio rat i da li je živ. U prihvatilištu sam ostala do proljeća 1943. Tada sam upućena na rad u Njemačku, gdje sam ostala do oslobođenja 1945, kada sam se vratila kući u Johovu," zaključila je Anka Žujić.

Prenosimo i deo potresnog svedočenja zapisa Velimira Tubića:

" Gone nas preko sela, prema Bosanokoj Dubici. Došli smo na Kruškovac. Ovdje nas je dočekalo pet ustaša u kratkim hlačama; nosili su fesove na glavi. Naoružani su puškama i bajonetima. Oštrili su ih pored ceste. Tu je bilo još vojske, ali ovi su nas preuzeli. Dotjerali su nas u Dubicu, gdje ćemo prenoćiti. Noć je bila teška. Odvajali su ljude i ubijali ih. To je trajalo cijelu noć. Ubijene ljude bacali su u Unu. Mi smo u dvorištu, u glavnoj ulici. Došao je jedan vojnik. Imao je bijelu košulju. Govorio nam je da ćemo sutra biti svi poklani. Strah se uvukao u ljude. Žene i djecu su poklali. Plač je sve jači a neprijateljski vojnik govori da ćemo sutra svi biti mrtvi. Žene su željele da idu prve, pa onda djeca.

Foto:Arhiva

Odlučeno je da idemo zajedno. Ujutro su nas prevezli kamionom do sela Gradine, pored rijeke Save. Tamo su čekale ustaše s bajonetima. Svi su u kratkim pantalonama. Bili smo ubijeđeni da će nas poklati. U međuvremenu dolazi splav. Ukrcali su nas. Mislimo da će nas poklati na drugoj obali, do Jasenovca. Neke žene su skakale u Savu, jer su ubijeđene da će tamo biti ubijene. Skakale su da ne gledaju smrt svoje djece. Ustaše su pucale za njima. Kada smo se iskrcali na drugu obalu Save, ugledali smo tamo mnogo naroda. Postrojili su nas u kolonu. Krenuli smo prema logoru. Izveli su nas na poljanu. Tu je veliki logor ograđen žicom. Utjerali su nas unutra. Tu su nas odvajali. Svi muškarci od 12 godina naviše odvojeni su na jednu, a žene i djeca na drugu stranu. Mene je majka sakrila među ženama i ostalom djecom, jer sam imao 14 godina. Ljude koje su odvojili brijali su i govorili im da će ići nekud.

Ogromna masa ostala je u logoru, u Jasenovcu, 8 dana. Za to vrijeme skuhali su nam tri puta grah, a nekoliko puta smo dobili po parče hljeba. Većina je ovu hranu povraćala. Nismo imali pitke vode. Žeđ je teža nego glad. U bačvu su sipali vodu i to samo nekoliko kanti. Voda je mutna i mlaka, a po njoj plivaju crvi. Ali i do takve je vode teško doći. Uvijek neko čeka i gura se da priđe. Moja strina je bila trudna; jednom prilikom je htjela da zahvati vodu, a ustaša ju je granom premlatio."

Velibor Tubić je posle poslat u Slavoniju, gde je kod meštana čuvao krave i tako preživeo.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije