MIROVNI PREDLOG KONTAKT-GRUPE ODBIJEN I U ZAGREBU I U KNINU: "Plan z-4" formula za Srbe u Hrvatskoj

U RAZGOVORIMA s Matom Granićem za ovaj serijal (razgovarali smo u dva navrata, 4. i 24. lipnja (juna) 2024, oba puta u njegovoj obiteljskoj kući na Remetama) zamolio sam svojega sugovornika, bivšega dugogodišnjega (1993-2000) ministra vanjskih poslova RH, da mi dodatno pojasni i precizira to što je napisao u svojoj knjizi.

Foto EPA, Profimedeja, Tanjug, Dokumntacija „Novosti“ i „Borbe“, Fejsbuk, Jutjub, Printscreen, Vikipedija

I evo što mi je rekao (konkretno, u našem drugom razgovoru vođenom 24. lipnja 2024):"

- Stoltenberg je inzistirao na pregovorima Hrvata i pobunjenih Srba u Ženevi jer je imao namjeru zaustaviti Oluju. To jest, htio je da se stvari rješavaju mirnim putem, a ne vojno.

Načuo je da bismo mi mogli ići na vojno rješenje, tj. na Oluju, pa je gledao kako da tu vojnu operaciju zaustavi. Da Stoltenberg nije toliko inzistirao, ne bi ni došlo do tog sastanka u Ženevi (u četvrtak 3. kolovoza 1995., dan uoči Oluje - op. aut.). A da smo mi to odbili, pogoršali bismo svoju situaciju, tj. međunarodni položaj RH - a posebno prema Amerikancima...

Mate Granić mi je još rekao da je onoga istoga dana, 3. kolovoza (avgusta) 1995, kad je u Ženevi, pod Stoltenbergovim pokroviteljstvom, održan sastanak političkih predstavnika RH i pobunjenih Srba iz RSK-a, američki veleposlanik u Hrvatskoj Piter Galbrajt posjetio pobunjeničkoga kninskoga političara Milana Babića, koji se tada nalazio u Beogradu, te pokušao osobno utjecati na njega da se, ako je to ikako moguće, dođe do mirnog rješenja srpsko-hrvatskog sukoba u Hrvatskoj. No, taj njihov susret i razgovor nije, po Graniću, urodio nikakvim pozitivnim rezultatima.

NA MOJE IZRIČITO pitanje zašto bi Stoltenberg bio protiv Oluje, odnosno protiv toga da Hrvatska okupirana područja na svom teritoriju oslobađa vojnim putem, Granić mi je odgovorio:

- Svaki bi međunarodni promatrač bio protiv toga. Stoltenberg je bio plaćen za to da se stvari u Hrvatskoj rješavaju mirnim putem, bez rata. Stoltenberg je bio klasičan Skandinavac, odlično educiran, ali on se brinuo samo za jedno: da to (Granić ovdje misli na oslobađanje okupiranih područja u Hrvatskoj - op. aut.) bude mirnim putem i da ne dođe do vojne operacije. Ali on barem nije bio agresivan, i nije bio zločest nakon Oluje, za razliku, primjerice, od Karla Bilta, mirovnog posrednika Europske unije za bivšu Jugoslaviju, inače Šveđanina, koji je drugog dana Oluje, 5. kolovoza (avgusta) 1995, usporedio Tuđmana s Miloševićem, tako da sam ga ja, u posebnom priopćenju što sam ga sastavio bez prethodnog dogovora s predsjednikom Tuđmanom, proglasio personom non grata.

Kao što sam već istaknuo, Vesna Škare -Ožbolt, kao jedna od protagonista/protagonistica hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi 3. kolovoza 1995, ima sasvim drugačije tumačenje toga događaja, o čemu sam s njom razgovarao čak u tri navrata (2. i 17. travnja (aprila) te 20. lipnja (juna) 2024. Ona mi je, uz ostalo, rekla:

- Nama je taj sastanak s pobunjenim Srbima u Ženevi 3. kolovoza 1995. trebao više nego njima, Srbima. Mi smo morali pokazati da ih želimo na miran način reintegrirati. I trebali smo njihov "NE!". Znali smo da neće pristati i zato nam je taj njihov "NE!" trebao kao dokaz i opravdanje pred međunarodnom zajednicom. Mi smo, dakle, tražili te pregovore jer bez tog njihovog "NE!" nismo mogli krenuti s vojnom operacijom. Da smo krenuli s Olujom bez toga sastanka, bili bismo osuđeni od međunarodne zajednice. A Matu Granića nitko ništa nije pitao o tome. Za sve događaje i pripreme oko Oluje on je doznao tek nakon što su se oni dogodili.

Vesna Škare-Ožbolt mi je pritom još naglasila:

- Ti su ženevski pregovori 3. kolovoza (avgusta) 1995. bili Tuđmanova, a ne Stoltenbergova ideja. To je bilo na našu inicijativu, inače Srbi u Ženevu ne bi ni došli. Stoltenberg je morao inzistirati kod Srba da dođu na taj sastanak, jer oni za to nisu bili motivirani.

* * * * * * * * * * *

Fikret Abdić pliva između Hrvatske i Krajine

U ELABORACIJI SVOJEGA tumačenja razloga i okolnosti koje su dovele do hrvatsko-srpskih pregovora (možda bolje rečeno: "pregovora" s navodnicima, ali o tome kasnije) u Ženevi 3. kolovoza (avgusta) 1995, Vesna Škare-Ožbolt mi je, u nekoliko lapidarnih rečenica, iznijela historijat najvažnijih događaja u Hrvatskoj (ali i šire), tijekom cijele 1995. godine (pa i nešto ranije), kako bi ono što se dogodilo uoči same Oluje - potkraj srpnja (jula) i početkom kolovoza (avgusta) 1995. - bilo puno jasnije i razumljivije. Uz ostalo, istaknula je:

- Hrvatska je još od jeseni 1991. bila presječena, i to je doista trajalo predugo... Niste mogli normalno ići iz Zagreba u Split ili, recimo, u Dubrovnik, nego zaobilazno, preko Paga. Stvari su se, iz mjeseca u mjesec, nagomilavale i sve se dokraja iskompliciralo...

Početkom ožujka 1995. mi odbijamo Plan Z-4 (nakon što su u veljači - februaru 1995. taj isti projekt vrlo široke autonomije Srba u Hrvatskoj, što su ga izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine: SAD, Rusije, EZ i UN-a, kategorički i rezolutno odbili kninski Srbi, na čelu s Milanom Martićem - op. aut.), potom otkazujemo mandat UNPROFOR-u i dobivamo novu misiju UN-a, UNKRO (31. ožujka-marta 1995. - op. aut.), koja nam, međutim, također ništa dobroga ne donosi; praktički su samo preokrenuli naziv misije, ništa drugo... Uza sve to, Hrvatska je i gospodarski na koljenima, tako da se to više nije moglo izdržati... A pored svega toga imamo i neke nove okolnosti: Milošević više ne kontrolira Martića (tadašnjeg predsjednika RSK - op. aut.), Martić se osilio potpuno i oteo se kontroli te je čak istjerao Boru Mikelića (predsjednika Vlade RSK-a - op. aut.) u Beograd; a Fikret Abdić (od 1993. prvi predsjednik nepriznate Samostalne autonomne pokrajine Zapadna Bosna - op. aut.) pliva za to vrijeme malo s njima, malo s nama, malo ovako, malo onako... Svi su u to vrijeme bili prilično destabilizirani...

Foto EPA, Profimedeja, Tanjug, Dokumntacija „Novosti“ i „Borbe“, Fejsbuk, Jutjub, Printscreen, Vikipedija

 

A ONDA SE STVARI počinju totalno zgušnjavati. Nakon naše vojno-redarstvene operacije Bljesak, početkom svibnja (maja) 1995, kojom je oslobođena Zapadna Slavonija, među Srbima se intenzivira ideja o ujedinjenju RSK i Republike Srpske, tj. o stvaranju jedinstvene srpske države na tom području. Onda, sredinom srpnja 1995, pada Srebrenica, a nakon pada Srebrenice prijeti opasnost da se ista stvar ponovi i u Bihaću, odnosno u Cazinskoj krajini. I kako se situacija na cjelokupnome tom prostoru sve više usložnjavala i komplicirala, predsjednik RH Franjo Tuđman je odlučio sam poduzeti akciju. Drugim riječima, odlučio je to razriješiti na onaj način na koji smo, početkom svibnja (maja) 1995, riješili i pitanje Zapadne Slavonije. Taj scenarij, dakle, koji smo u svibnju (maju) 1995. ostvarili u Zapadnoj Slavoniji, mi sada, početkom kolovoza (avgusta) 1995, želimo ponoviti i na jugu Hrvatske!

Foto EPA, Profimedeja, Tanjug, Dokumntacija „Novosti“ i „Borbe“, Fejsbuk, Jutjub, Printscreen, Vikipedija

Na moje potpitanje što je sve ulazilo u bit i u temelje strategije i taktike hrvatskog predsjednika Tuđmana, pred Oluju, Vesna Škare-Ožbolt je odgovorila:

- Usprkos vrlo složenim okolnostima, Tuđman se nikako nije odricao pregovora i razgovora s pobunjenim Srbima u Hrvatskoj, te pokušaja pronalaženja mirnog rješenja. On je bio taktičar. Dobrim dijelom iz taktičkih razloga, trudio se da međunarodnoj zajednici pokaže da Srbi nisu ti koji su spremni za mir, a da mi jesmo. Služeći se raznim komunikacijskim kanalima koji su mu čitavo vrijeme stajali na raspolaganju, on je znao da Srbi ne žele mirno rješenje, odnosno da se ne žele dobrovoljno vratiti u ustavno-pravni poredak RH.

Foto EPA, Profimedeja, Tanjug, Dokumntacija „Novosti“ i „Borbe“, Fejsbuk, Jutjub, Printscreen, Vikipedija

I pogledajte što on sada radi: nas je uzeo da pregovaramo (V. Škare-Ožbolt je ovdje, prije svega, mislila na Hrvoja Šarinića i samu sebe, u Uredu predsjednika - op. aut.), i mi smo vam tu kao neka fronta oko pregovora, i Šarinić i ja, a istovremeno je krenuo dizati vojnu ekipu! To vam je, eto, bio Tuđmanov pristup.

* * * * * * * * * * *

Pregovori u Ženevi otvaraju vrata za "Oluju"

VESNA ŠKARE-OŽBOLT mi je posebno ukazala na jedan detalj koji je, po njezinoj interpretaciji, bio, zapravo, pravi uvod u hrvatsko-srpske pregovore u Ženevi 3. kolovoza (avgusta) 1995:

- Manje od mjesec dana prije Oluje, mi smo strateški i dalje željeli mirnim putem izvršiti reintegraciju pobunjenih Srba u ustavno-pravni poredak RH, pa smo išli prema Stoltenbergu. I Stoltenberg je došao k nama, u UP, na sastanak. Mi njemu kažemo:

"Trebamo organizirati još neke pregovore sa Srbima!" Jer, nakon Bljeska mi idemo dalje u ozbiljne razgovore, vezane, pored ostaloga, i za kraj mandata UNPROFOR-a, odnosno za početak mandata UNKRO-a. Tražimo razgovore gdje ćemo objasniti cijelu situaciju! Stvari se rapidno urušavaju i mi u toj situaciji tražimo pregovore. A Srbi pregovore ne žele...

Međunarodna zajednica opet, sa svoje strane, traži neki način, ali ne zna kako i tvrdi, i to stalno ponavlja: "Vi (Republika Hrvatska - op. aut.) ste sami sebi krivi za ovu situaciju u kojoj ste se našli!" I Tuđmanu tu doista nije preostalo drugo nego da taktizira...

TIJEKOM SUČELjAVANjA (u sklopu mojega istraživanja na ovoj temi) između Mate Granića i Vesne Škare-Ožbolt - oko pitanja tko je uistinu inicirao hrvatsko-srpske pregovore u Ženevi 3. kolovoza (avgusta) 1995, tj. je li to izvorno bila Stoltenbergova ili Tuđmanova ideja - upitao sam za mišljenje i Ivića Pašalića, vođu hrvatskoga izaslanstva na tim pregovorima. On mi je odgovorio:

- Interpretacija Vesne Škare-Ožbolt je bliža onome što ja znam. Kako smo bili pod stalnim pritiskom, Tuđman je htio do krajnjih granica pokazati spremnost za mirno rješenje. Osim toga, u kontekstu Oluje i priprema za Oluju vrlo je bitno ukazati i na prijeteću okupaciju i moguće ogromne zločine Srba nad Muslimanima u opkoljenom Bihaću.

Tuđman je apsolutno bio odlučan spriječiti novu Srebrenicu. Sve su te okolnosti dovele do situacije za vojno rješenje. Ženeva je bila zadnji pokušaj mirnog rješenja... Naravno, samo je predsjednik Tuđman bio taj koji je imao uvid u cjelinu stvari. Nitko nije znao kakva će odluka biti svega par dana ranije. Sve se moglo promijeniti u sat-dva, sve je ovisilo o okolnostima. Tuđman je vagao sve okolnosti i informacije te je uz njega jedino ministar obrane RH Gojko Šušak znao svaki detalj. U svakom slučaju, Ženeva je predsjedniku Tuđmanu dala čistu poziciju za pokretanje Oluje. Da je tako, potvrđuje i činjenica da je sjednica VONS-a (Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti, savjetodavno tijelo predsjednika RH - op. aut.) na kojoj je donijeta odluka o pokretanju Oluje (ta je sjednica održana 3. kolovoza (avgusta) 1995. navečer, na Pantovčaku - op. aut.) donijeta tek nakon mojega telefonskog razgovora s Tuđmanom, kada sam ga iz Ženeve izvijestio o rezultatima pregovora s kninskim Srbima.

KAKO SAM TIJEKOM prikupljanja građe za ovaj serijal bio i u višednevnoj komunikaciji s ondašnjim (u vrijeme priprema za Oluju) posebnim izaslanikom predsjednika Tuđmana za pregovore i rad s Kontakt-skupinom Miomirom Žužulom (rođ. 1955), i njemu sam također postavio pitanje kojoj bi se interpretaciji, vezano za pregovore u Ženevi 3. kolovoza (avgusta) 1995, on više priklonio, da li onoj M. Granića ili V. Škare-Ožbolt. On mi je dao ovakav odgovor:

- Po mojem mišljenju, sastanak u Ženevi nije bio od krucijalne važnosti, no u kontekstu svega rečenoga Tuđman je htio jasno pokazati svijetu da će Hrvatska davati prednost diplomatskom rješenju ako za to ima ikakve šanse. U ovome se slažem s izjavama V. Škare-Ožbolt.

Kad sam istraživački rad na ovome svom serijalu polako privodio kraju, izvijestio sam Ivića Pašalića da mi je Miomir Žužul za ženevski hrvatsko-srpski sastanak 3. kolovoza (avgusta) 1995. rekao da on "nije bio od krucijalne važnosti", što mi je Pašalić prokomentirao riječima:

- On je to izjavio zato što on nije bio dio toga!

* * * * * * * * * * *

Apostolska misija četvorice ambasadora u Zagrebu

RANO UJUTRO u četvrtak 3. kolovoza (avgusta) 1995. hrvatska je pregovaračka ekspedicija malim zrakoplovom Vlade RH krenula put Ženeve, na pregovore s pobunjenim Srbima iz RSK. Kako već rekosmo, ta je ekipa bila sastavljna od četiri člana/članice, a u njoj su bili: Ivić Pašalić (kao vođa delegacije), Vesna Škare-Ožbolt, Smiljan Reljić i general Petar Stipetić.

Inače, samo tri dana prije odlaska hrvatskih (Tuđmanovih) izaslanika na pregovore s kninskim Srbima u Ženevi, u Hrvatskoj je već sve bilo spremno za operaciju Oluja. Vojna priprema za tu akciju obavljena je na Brijunima u ponedjeljak 31. srpnja (jula) 1995, na sastanku koji je široj javnosti poznat kao Brijunski sastanak (mala napomena: neki, po mojim uvidima pogrešno, tu ključnu epizodu u kronologiji priprema za Oluju smještaju u 1. kolovoza (avgusta) 1995). Kako je to napisao general HV-a Rahim Ademi (rođ. 1954) u svojoj knjizi Samo istina (Zagreb, 2021), na tom je sastanku na Brijunima "predsjednik Tuđman priopćio (...) svoju odluku da se kreće u izvođenje strateške napadne operacije".

Brijunski je sastanak, inače, uslijedio neposredno nakon hrvatskog zauzimanja Bosanskog Grahova (28. srpnja (jula) 1995) i Glamoča (29. srpnja (jula) 1995), u sklopu uspješno izvedene napadne strateške operacije Ljeto-95, koja je, na određen način, bila prethodnica Oluje.

TIJEKOM LETA U ŽENEVU, članovi hrvatskoga izaslanstva vrtjeli su u svojim glavama film prethodnih, vrlo zgusnutih i turbulentnih, događaja u Hrvatskoj (i oko Hrvatske) koji su se u svojoj konačnici slijevali u vrtlog zvan operacija Oluja. Jedan od najvažnijih događaja u toj prijelomnoj 1995. svakako je bila izrada Plana Z-4, koji su najprije hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, a potom i predsjedniku RSK-a Milanu Martiću predali moćni i utjecajni međunarodni čimbenici okupljeni u tzv. Kontaktnoj skupini, na čelu s američkim veleposlanikom u Hrvatskoj Piterom Galbraitom (rođ. 1950).

Vesna Škare-Ožbolt se, u razgovorima sa mnom 17. travnja (aprila) i 20. lipnja (juna) 2024., ovako prisjećala toga, za hrvatski državno-politički vrh, a ponajprije za hrvatskog predsjednika Tuđmana, vrlo stresnog dana kad im je, u predsjednički Ured na Pantovčaku, bio uručen taj kontroverzni dokument, Z-4:

- Potkraj 1994. došao je k nama, u Ured, Piterom Galbrajtom i rekao da oni sada rade jedan veliki plan u okviru Kontaktne skupine i da će vrlo brzo izaći s njime. I onda su već u siječnju (januaru) 1995. došli k nama u UP i sva četvorica ambasadora iz Kontaktne skupine: američki, francuski, britanski i ruski. Došli su kao četiri apostola Hrvoju Šariniću i meni! Taj su dokument oni nazvali Z-4 Plan - ZG zato jer su ga napravila četvorica zagrebačkih veleposlanika. Z Four Plan - tako se otpočetka zvao...

Na moje pitanje koja je bila prava definicija toga projekta, V. Škare-Ožbolt mi je odgovorila:

- Država u državi. Nema jače definicije, ne može se bolje i plastičnije to opisati nego tim riječima. Po tom Planu, RSK bi imala zasebnu vojsku i policiju, imala bi i novac i još puno toga. Ne bi imala samo vanjske granice s drugom državom. Graničila bi s Hrvatskom, praktički, sa svih strana...

Preporučujemo

Društvo

0 2

KAKO JE KUM PREKO KUMA SKRATIO KUMA ZA GLAVU: Ubistvo Đorđa Petrovića Karađorđa srpsko-tursko delo

21. 02. 2024. u 07:00

Društvo

0 1

ZAŠTO SU UBIJANI SRPSKI VLADARI: Politički atentati zla kob i sastavni deo naše burne istorije

20. 02. 2024. u 18:40

Društvo

0 7

ATENTAT NA KARAĐORĐA: Tajna zavera francuskih emisara i srpskih vojvoda

19. 02. 2024. u 07:00

Društvo

1 16

TRAGOVI KARAĐORĐEVOG UBISTVA VODE U LONDON I BEČ: Uloga masonskih organizacija u Prvom srpskom usta

18. 02. 2024. u 07:00

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije