TITO POSLE PADA UŽIČKE REPUBLIKE PODNOSIO OSTAVKU: Kao što je brzo buknuo, ustanak se u većem delu Srbije brzo ugasio

Napisao: Vasa Kazimirović IZ KNjIGE „SRBIJA I JUGOSLAVIJA 1914-1945“ „PROMETEJ“ NOVI SAD

14. 08. 2024. u 14:00

aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

ТИТО ПОСЛЕ ПАДА УЖИЧКЕ РЕПУБЛИКЕ ПОДНОСИО ОСТАВКУ: Као што је брзо букнуо, устанак се у већем делу Србије брзо угасио

Vrhovni štab u Užicu: Cana Babović, Arsa Jovanović, Aleksndar Ranković, Tito i Đilas, Foto Muzej Revolucije, Užički muzej, Arhiv Jugoslavije, Arhiv Srbije, Arhiv Loznice, Arhiv porodice Ranković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Vikipedija

ŠTO SE tiče odluke Draže Mihailovića, da za centar svoje organizacije izabere zapadnu Srbiju (Ravnu goru, deo planine Suvobor), Zvonimir Vučković smatra da su razlozi bili sledeći: "homogenost stanovništva i njegov jasan nacionalni i demokratski stav; ispresecanost i zaklonjenost terena u odnosu na komunikacije i velika naselja kroz koja su se kretale jače okupatorske snage; relativna blizina važnijim centrima, naročito prestonici, i manje-više središnji položaj u odnosu na državnu celinu; odlično poznavanje terena, na kome je Draža Mihailović još kao mlad potporučnik 1914. godine učestvovao sa svojim vodom u pobedonosnoj, Suvoborskoj ofanzivi".

Kako je, i zbog čega sve, Tito rešio da svoj Glavni štab ne smesti u Homoljskim planinama, već da krene u zapadnu Srbiju, ne čini se ipak toliko bitnim, i što je glavno, to ne dovodi u pitanje čvrsto Titovo uverenje iz leta 1941. godine, da će Crvena armija za tili čas pobediti Hitlerovu ratnu silu.

Koliko je ovo Titovo uverenje bilo jako, i koliko je on tada slabo procenjivao Hitlerovu ratnu mašinu, vidi se i iz toga da je, 22. juna 1941, na sednici Politbiroa CK KPJ, u Molerovoj ulici u Beogradu, naredio da se dvaput dnevno izdaje bilten o napredovanju trupa Crvene armije.

Sa Titovim znanjem, izdavane su tada čak i direktive da se krče polja za prizemljenje sovjetskih padobranaca... Neki visoki rukovodioci KP, kao Žarko Zrenjanin, na primer, nalagali su u tim danima partijskim aktivistima da hitno priđu izučavanju Istorije SKPB, kako 6i marksistički što potkovaniji dočekali Sovjete... (Okružni komitet za Valjevski okrug je 27. juna 1941. "dao rejonskom komitetu u Ljigu direktivu da organizuje prihvatanje ruskih padobranaca, koji uskoro treba da se spuste; treba im dati seljačka odela i o tome odmah obavestiti partijsko rukovodstvo". U Mačvi su u nekim mestima bile formirane specijalne omladinske jedinice za doček sovjetskih padobranaca...)

KAO ŠTO je brzo buknuo, ustanak iz 1941. godine, u najvećem delu Srbije, relativno brzo se i ugasio. S jedne strane, usled dovlačenja jakih nemačkih vojnih snaga u Srbiju (sa drugih frontova) i masovnih odmazdi nad stanovništvom, a zatim zbog nesloge ustanika, podeljenih u dva glavna fronta - partizanski na čelu sa Josipom Brozom Titom i nacionalni pod komandom Dragoljuba - Draže Mihailovića.

Za umirenje Srbije i uništenje svih ustaničkih snaga, Nemci su odvojili sledeće trupe: dve divizije prvog borbenog reda - 342. pešadijsku diviziju, dopremljenu iz Francuske, i 113. pešadijsku diviziju povučenu sa Istočnog fronta, tri posadne divizije (704, 714 i 717), jedan elitni puk (125. pešadijski puk), kao i brojne nemačke policijske formacije, stacionirane u Srbiji.

U svojoj brižljivo pripremljenoj ofanzivi na ustanike u Srbiji, nezavisno od zastave pod kojom su nastupali, Nemcima su stajale na raspolaganju i oružane snage predsednika kvislinške vlade, Milana Nedića - Srpska državna straža i žandarmerija, u svemu nekih 13.000 ljudi. Zatim odredi Koste Pećanca, oko 3.500 ljudi, i Ljotićevi dobrovoljci (Srpski dobrovoljački korpus), njih oko 3.000.

Tamo krajem novembra i početkom decembra 1941, obe ustaničke vojske bile su razbijene, a njihova jezgra i vrhovni štabovi proterani iz mesta u kojima su se nalazili.

* * * * * * * * * *

Vrhovni štab gubi kontrolu nad svojim jedinicama

U UŽICE, SEDIŠTE Vrhovnog štaba partizanske vojske, nemačke trupe ušle su bez većih napora - 29. novembra 1941. godine. Čitava operacija za osvajanje Užica trajala je u svemu pet dana. Na putu od svojih polaznih položaja prema Užicu, jedinice 342. divizije nisu nigde bile duže zadržane...

Tako su se nemačke okupacione snage posle neka dva meseca vratile u grad na Đetinji, koji su bile primorane da napuste 21. septembra 1941, da se, zapravo, bez borbe predaju odredu Draže Mihailovića, pod komandom potpukovnika Manojla Koraća.

Nemačke trupe pred Užicom nije moglo da zadrži ni žrtvovanje jednog čitavog bataljona, sastavljenog od radnika, na Kadinjači. Kako se posle toliko godina dokazuje, ovaj bataljon je bio nepotrebno žrtvovan. Odbrana Kadinjače je Titova pogrešna odluka. Bez ikakvih obaveštenja i pravih razloga, osim da se pred Hadsonom, engleskim oficirom, istakne kao vojskovođa, poslao je bataljon sa komandantom Jerkovićem da svi izginu. Učinio je to onda kada je sudbina Užica bila odlučena. Nemačka ofanziva nije mogla da se zaustavi.

Muzej Revolucije, Užički muzej, Arhiv Jugoslavije, Arhiv Srbije, Arhiv Loznice, Arhiv porodice Ranković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Vikipedija

Tito se ipak opredelio da Glavni štab smesti u zapadnoj Srbiji

Ali, Kadinjača je dobila svoju poemu i postala partizanski mit.

Vrhovno partizansko rukovodstvo je u nastaloj panici, usled brzog prodora Nemaca, ispustilo kontrolu nad situacijom i uopšte kontrolu nad svojim jedinicama. Kod Užica, i to je ustanovljeno, pojedine partizanske jedinice bile su prosto naprosto - raspršene. Neke jedinice su se raspale i pre nego što su se sukobile sa neprijateljem. A one jedinice koje su se smelo suprotstavile napadaču, pretrpele su vrlo teške gubitke. Ono malo žive partizanske sile što je preostalo, posle svega, dalo se u bekstvo, uglavnom u haosu, preko Uvca.

Sam Tito prešao je Uvac 1. decembra 1941, izgubivši svaku vezu sa svojom vojskom, čak i sa svojom pratećom četom.

O TEŽINI PORAZA partizana kod Užica govori dovoljno sam podatak da je Tito, na sednici Centralnog komiteta KPJ u Drenovi, 7. decembra 1941, zbog loše organizovane odbrane Užica i haotičnog povlačenja partizanske vojske ponudio ostavku - po jednima na položaj sekretara CK, a po drugima na funkciju vrhovnog komandanta. Ali o tome, kako se naglašava, niko se od prisutnih nije ni usudio da raspravlja, već i zato što je Tito, u stvari, mogao da odgovara, u krajnjoj liniji, samo Kominterni..! (Prema nemačkim izvorima, partizani su kod Užica imali 1.415 mrtvih, od toga 389 sgreljanih za odmazdu, 80 ranjenih i 718 zarobljenih. Nemački gubici iznosili su 11 mrtvih i 35 ranjenih. U ruke nemačke vojske pao je veliki plen: 4 topa, 3 bacača mina, 8 teških i 20 lakih mitraljeza, preko 2.700 pušaka...) .

Muzej Revolucije, Užički muzej, Arhiv Jugoslavije, Arhiv Srbije, Arhiv Loznice, Arhiv porodice Ranković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Vikipedija

Ustanak u Srbiji, kao što je brzo buknuo, relativno brzo se i ugasio

Napuštanje Užica od strane Vrhovnog štaba partizanske vojske, i svih jedinica koje je trebalo da grad brane, i odbrane, bilo je, godinama i godinama, decenijama zapravo, objašnjavano, pored ostalog, iznurenošću partizana u borbama u jesen 1941, naročito građanskim ratom, za koji je, prema tvrđenjima vrha partizanskog pokreta, jedino i isključivo bio kriv Draža Mihailović, a zatim prihvatanjem frontalnih borbi, "za koje nisu bile dorasle partizanske jedinice".

Po tumačenju Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, glavni uzrok poraza (kod Užica, i uopšteu Srbiji, krajem novembra 1941) bilo je držanje Dragoljuba - Draže Mihailovića, "čiji su odredi napali partizane pre nego što su to učinili Nemci"!

Da za tako brz i neslavan poraz kod Užica krivicu snosi i Vrhovni štab partizanskih odreda, a najviše Tito lično, o tome se dugo nije uopšte govorilo, čak se to nije ni pominjalo. A da krivica pada i na njih - to je činjenica... nezvisno od toga da li je Vrhovi štab 1941. godine imao ili nije imao "u pravom smislu fizionomiju vojnog štaba."

* * * * * * * * * *

Fijasko plana o stvaranju slobodne teritorije na Maljenu

VRHOVNI ŠTAB partizanskih odreda prvi put je najdirektnije rukovodio borbenim dejstvima i "u složenoj situaciji ispoljio nedovoljnu snalažljivost i umešnost u komandovanju", ističe se u najnovije vreme. "Ne samo što je na pogrešan način branio prilaze Užicu, nego je i neblagovremeno dao naredbu za evakuaciju ranjenika i ratnog materijala. Bila je nastala takva dezorganizacija i haos prilikom povlačenja, da je bio i Vrhovni štab fizički ugrožen i našao se skoro u streljačkom stroju sa svojim borcima, pošto je Tito prethodno poslao sa Rankovićem Moravičku četu, koja je bila na obezbeđenju Vrhovnog štaba, smatrajući da je nastupilo rasulo i da, kad stignu u Sandžak, imaju bar jednu četu na raspolaganju. Kasnije je to nesnalaženje pravdao da "tada nije bilo tako čvrste komandantske pozicije koju je kasnije stekao"!

Kad se Vrhovni štab partizanske vojske sa nešto boraca (desetim delom boraca od ukupnog broja pred ulazak Nemaca u Užice) povukao preko Uvca, u Srbiji su ostale sasvim slabe partizanske snage: dva odreda, Valjevski i Podrinjski, i dva bataljona - 3. bataljon Posavsko-tamnavskog partizanskog odreda (u Valjevskom kraju) i Račanski bataljon na Tari.

(Jedno vreme, do 18. decembra 1941, do prebacivanja preko Uvca, i delovi Užičkog, Kragujevačkog i Čačanskog odreda). Da bi ove snage ojačale i ponovo pokrenule u ofanzivna dejstva, Vrhovni partizanski štab uputio je iz Sandžaka u Srbiju još neke odrede.

Muzej Revolucije, Užički muzej, Arhiv Jugoslavije, Arhiv Srbije, Arhiv Loznice, Arhiv porodice Ranković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Vikipedija

Draža Mihailović i Dragiša Vasić na Ravnoj gori

MEĐUTIM, TO JE bila velika, kobna greška. Sa izuzetkom Kosmajskog odreda, svi ostali odredi su se ili vratili natrag, ne mogavši da se probiju u Srbiju, ili su bili potpuno uništeni.

Koliko je Vrhovni štab bio u zabludi u pogledu ocene situacije po svom povlačenju iz Srbije, vidi se i iz toga da se on zanosio mišlju da se u Srbiji uz već tamo upućene, mogu stvoriti novi odredi i, čak, formirati nova slobodna teritorija na prostoru Medvednik-Maljen. (Josip Broz Tito nije shvatio da je poraz u Srbiji težak i da nema povratka u Srbiju na proleće, kao što je očekivao... On je verovao da se Srbija može ponovo zaposesti u proleće 1942. godine. Stoga se i uporno držao Drine sve do polovine 1942, kada su partizanske snage, istisnute iz istočnih delova Bosne, krenule u njene zabačene, centralne i zapadne krajeve.)

Rezultat ove pogrešne procene situacije u Srbiji bio je, da od stvaranja neke nove slobodne teritorije na liniji Medvednik - Maljen nije ispalo ništa (niti je nešto moglo biti) i da je, povrh toga, došlo do uništenja svih odreda u zapadnoj Srbiji - Podrinjskog, Kosmajskog, Posavsko-tamnavskog, Valjevskog i Suvoborskog. Oko 1.200 partizana ili je izgubilo život ili je palo u neprijateljske ruke. Samo jedan mali broj, uglavnom rukovodeći kadar, uspeo je da se spase... (U ovo vreme, u decembru 1941, Tito je od ono malo vojske koju je imao uz sebe formirao prvu brigadu - Prvu proletersku (od tri bataljona boraca koji su se povukli iz Srbije i dva crnogorska bataljona).

* * * * * * * * * *

Nemci ucenjuju đenerala Dražu na 200.000 dinara

FORMIRANjE PRVE proleterske brigade (i u martu Druge) bio je, kako se navodi, rezultat Titovog saznanja da se ne mogu voditi "uspješne operacije većih razmjera sa združenim partizanskim odredima i bataljonima, već da je neophodno prići stvaranju većih čisto vojnih formacija". (Stvaranje proleterskih brigada nije dobro ocenio Izvršni odbor Kominterne. On je video u tome znak da partizanski pokret dobija komunistički karakter i da se "usmjerava ka sovjetizaciji Jugoslavije".)

Napuštanjem Užica i Srbije od strane preostalih glavnih partizanskih snaga, bila je, "prva faza" oružane borbe protiv okupatora u Srbiji. To je tačno, nema sumnje, ali ta "prva faza" tiče se ne samo partizanskog ali ne i pokreta Draže Mihailovića... Jer, odmah po proterivanju partizana preko Uvca, Nemci su se ustremili na Dražu Mihailovića, s namerom da ga uhvate, a jezgro njegove vojske unište. Bukvalno u poslednjem času, Draži Mihailoviću je uspelo da sa svojim pratiocima izbegne zarobljavanje. U ruke Nemaca palo je, međutim, nekoliko stotina njegovih boraca, koji su branili Ravnu goru, i prilaze njoj, kako od sela Brajića (od Gornjeg Milanovca) tako i od sela Planinice (od Mionice). I dva viša oficira iz bliže okoline generala Mihailovića (rezervni major Aleksandar Mišić, sin slavnog srpskog vojvode Živojina Mišića, i aktivni major Ivan Fregl, načelnik štaba Kolubarskog vojno-četničkog odreda, inače rodom iz Slovenije) bila su zarobljena od jedne jurišne nemačke grupe. (U ovom napadu na glavni štab D. Mihailovića, Nemci su ubili 10, a zarobili 390 vojnih četnika.

Muzej Revolucije, Užički muzej, Arhiv Jugoslavije, Arhiv Srbije, Arhiv Loznice, Arhiv porodice Ranković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Vikipedija

Nemačka poternica za pukovnikom Dražom Mihailovićem iz decembra 1941.

U ruke im je palo 330 pušaka, 5 mitraljeza i veća količina municije.)

PREMA OCENI vojnog zapovednika Srbije, posle svega što se zbilo na Ravnoj gori, Draža Mihailović sa svojom vojskom nije više predstavljao nekog iole opasnijeg protivnika po nemačku okupacionu silu. "Njegova grupa", rečeno je u izveštaju nemačkog vojnog zapovednika od 10. decembra 1941, "može sad da se smatra razbijenom... Mnoge Mihailovićeve pristalice, izgleda da su pobegle u šume i planine. Postoje izveštaji prema kojima sve obezglavljene bande pokušavaju da se prebace u četničke jedinice Koste Pećanca. Znaci ukazuju na to, da su neki srpski vladini krugovi, sve do pred kraj, hteli doći u vezu sa Mihailovićem, kako bi se poštedela srpska krv. Na istoj su liniji i nastojanja srpskog ministra predsednika Nedića, a koja imaju za cilj da spreče oštar postupak protiv Mihailovićevih pristalica, koji su, navodno, na to bili samo prisiljeni. Istraga u tom pogledu još je u toku..."

Za razliku od vojnog zapovednika Srbije, predstavnik ministra inostranih poslova Nemačke u Beogradu Feliks Bencler nije nikako bio spreman da "Mihailovićev slučaj" smatra zarešen. I u decembru 1941. on je isticao da se Mihailović ne sme potcenjivati, budući da s njim simpatišu mnogi nacionalno svesni Srbi. Kako je Bencler posebno naglasio, Mihailović bi, gledano "na dugu stazu", jednom ipak "mogao da postane opasan".

Iz ovih razloga, izvesno, Bencler je bio jedan od onih visokih nemačkih funkcionera u Beogradu koji su podržali predlog da se Draža Mihailović uceni sa 200.000 dinara.

Muzej Revolucije, Užički muzej, Arhiv Jugoslavije, Arhiv Srbije, Arhiv Loznice, Arhiv porodice Ranković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Vikipedija

Četnička jedinica na zarbljenom nemačkom tenku u Čačku 1941.

 

 

SIN VOJVODE MIŠIĆA SPASAVA ČIČU

NEMAČKA obaveštajna služba očigledno je raspolagala preciznim podacima da pukovnik Mihailović najčešće boravi u Struganiku. Njihova motorizovana formacija zaustavila se tačno pred rodnom kućom vojvode Mišića. I nisu pogrešili: u kući je bio Draža sa majorom Zaharijem Ostojićem, koji je stigao iz Kaira kao specijalni izaslanik kraljevske vlade. Minuti su odlučivali da li će "prvi gerilac Evrope" biti zarobljen. U poslednjem trenutku uspeli su da umaknu u obližnju šumu. Šta je prethodilo pukovnikovom izvlačenju iz kuće na sigurno? Njegov domaćin major Aleksandar Mišić izašao je pred Nemce i rekao:

- Ja sam Draža Mihailović!

Vreme koje je neprijatelj utrošio okupljajući se oko Mišića bilo je dovoljno da im četnički lider umakne.

POKRET ZA OSVAJANjE VLASTI

JEDAN od onih koji su Tita pokušavali da svestrano osvetle, a inače bili i ostali njegovi ideološki protivnici, Stevan Pavlović, profesor emeritus balkanske istorije na univerzitetu u Sautemptonu, pozivajući se na britansku dokumentaciju, napisao je u "Istoriji Jugoslavije" da je Tito u stvari bio samo jedan "veliki politikant", jedan "potpuno hladan agent sa ličnim ambicijama ". Međutim, bez obzira na to ko i kakav je bio, njemu je uspelo da "spoji jedan patriotski i jedan internacionalistički revolucionarni pokret", da, bolje rečeno, "stavi patriotski pokret u službu komunističkog pokreta za osvajanje vlasti u Jugoslaviji".

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

KULINARSKA UMETNOST: Put ka održivoj kulturi ishrane