MATIĆEVE RUKE I NJIMA STVORENO: Sećanje na velikog pesnika povodom 125 godina od njegovog rođenja
NA većini fotografija na kojima se nalazi Dušan Matić (1898-1980) postoji jedna (ne)voljna zagledanost u pesnikove ruke.

Foto Biblioteka SANU
U njih gleda Matić, u njih se nehotično zagledamo i mi. Na većini fotografija, pesnikove ruke imaju stav, u smislu u kom su one kao poseban entitet. Nijedan naš pisac nema takve portrete (oni su većinski usredsređeni na poglede). Matić je gledao u ruke, i uvek je znao šta da učini sa njima, makar to značilo da će kompletno njegovo telo izgledati kao da je u grču. Pođimo od ove zamišljenosti u kratko podsećanje na velikog pesnika Bagdale, a onda se vratimo, još jednom, Matićevim rukama i potencijanom odgovoru na smisao njihovog prisustva, i pesnikovog trajućeg prisustva u našem vremenu.
Rođen u činovničkoj porodici, Matić je prešao Albaniju kao srednjoškolac, školovao se u Francuskoj, diplomirao filozofiju, i sa Rastkom Petrovićem iz Pariza doneo novosti o nadrealizmu. Marko Ristić i Milan Dedinac su među prvima prihvatili novu poetiku, i tako se u Beogradu razvijala možda najinteresantnija nadrealistička grupa (posle one u Parizu). Matić je potpisao nekoliko francuskih nadrealističkih manifesta, uređivao je nadrealistička glasila u Beogradu, istovremeno bivajući gimnazijski profesor i nadahnuće učenicima. Prvi je pisao o Javnoj ptici Mime Dedinca, najlepše razumeo Tina Ujevića, otvarao put Oskaru Daviču i Ljubiši Jociću. Ilustrovao je Družinu 'Pet petlića' Aleksandra Vuča, a sa njim objavio i ubrzo zabranjenu poemu Marija Ručara. Raskinuo je odnose sa Ristićevom nadrealističkom grupom, iako se ni ranije nije usprezao da sarađuje i sa drugim nadrealistima - manje poznatim časopisom Večnost Riste Ratkovića i Monija de Bulija, i 50 u Evropi Zvezdana Vujadinovića.
Sa Ristićevom grupom je raskinuo odnose početkom tridesetih godina, da bi sa Vučom - u maniru Iljfa i Petrova u SSSR-u - objavio zajednički roman, Gluho doba. Nakon što je Davičo završio na robiji, i Matić je bio hapšen, i potom penzionisan. Rat je dočekao u Beogradu, i uskoro će biti zatvoren u Banjičkom logoru. Priča kaže da je sa suprugom, Lelom, jednog dana, neuspešno pošao u partizane fijakerom. Nakon rata je zauzimao značajne pozicije u kulturnom životu, preveo je desetak značajnih naslova sa francuskog, da bi 1952. i 1954. objavio prve samostalne naslove - Jedan vid francuske književnosti i Bagdalu. Od ovog trenutka počinju problemi za književne istoričare i one opsednute filološkim kategorizovanjima: gde je tačno Dušan Matić? Kada kod njega prestaje filozof, a počinje pesnik? Gde u njegovoj prozi romansijer ne govori glasom vrsnog esejiste, i u kom to eseju Matić nije poeta? Postoji li, kao Dušan Matić, ijedan pesnik u tako dugom, večno trajućem govoru svetu, i tako eksplicitnom dijalogu sa sobom?
Dušan Matić, koji je prvi doneo glas o Beketovom Godou, koji je u Udruženju književnika obnarodovao pojavu pesnika Miodraga Pavlovića, koji je pokazao put pesniku Jovanu Hristiću, Borislavu Radoviću, Milosavu Mirkoviću i dočekao Crnjanskog po povratku u Beograd, jedini nadrealist koji je postao akademik, čiji je esej o Bretonu ilustrovao Huan Miro - celokupno svoje delo je proveo u razgovoru sa sobom. Drugima je otkrivao sebe kao tragaoca, a svojim delom je preneo fragmente sa putovanja koja je nemoguće mapirati, koja su lažna ako se pokušaju kopirati pesnikovi koraci. Dušan Matić je na njima neprestano zamišljen, večito zapitan, i to je, pre svega, nasleđe koje je ostalo nakon što se od njega, u ime svih nas, oprostio Ivan V. Lalić.
Matićevo delo je jedno veliko zar, nizovi postavljenih zašto, nadnetosti nad promenljivim ko, i beskraj uočenih dešavanja, konstanti i neminovnosti. Ceo pesnik staje na granicu onoga što jeste, i zapitanosti zbog razloga takvog poretka. Sam Matić je verovao da kao pesnik postoji dok piše - ne pre, niti posle, i stoga ne treba čuditi što je njegov stan u Vojvode Dobrnjca 26 uvek za goste imao mlade pesnike, čak neretko i one koji se nisu slagali sa "ideologijom " nadrealizma. Figura Dušana Matića je figura pesnika koji je vječito čuđenje u svijetu (A. B. Šimić).
Na kraju, vratimo se pesnikovim rukama. Njihovo upečatljivo prisustvo na fotografijama, pokazatelj su, možda, jedne nesumnjive Matićeve opsednutosti traganjem i stvaranjem.
Pogled pesnikov u sopstvene ruke, imanje naročitog mesta za njih, svedočanstvo su toga da je pesnik prešao granice konvencionalnog stvaranja i preneo ih i na portrete, kao i da je bio stvaralac celim bićem. Zagledan u ruke, Matić gleda u moć stvaranja, kojom je jedino moguće odgovoriti na pitanje smisla čovekovog postojanja u svetu.
Preporučujemo

ŠOJGU UPOZORAVA: Taj potez bi mogao dovesti do trećeg svetskog rata
SEKRETAR Saveta bezbednosti Rusije Sergej Šojgu upozorio je da bi uvođenje mirovnjaka na istorijske teritorije Rusije moglo dovesti do trećeg svetskog rata.
24. 04. 2025. u 19:46

MAKRON POSLE RUSKOG NAPADA: Hitno nam je potreban mir
RUSKI raketni napad na grad Sumi na severu Ukrajine naglašava hitnu potrebu za nametanjem primirja Rusiji, izjavio je danas predsednik Francuske Emanuel Makron.
13. 04. 2025. u 15:34

USTAŠLUK NA DELU I Hrvatski kardinal veliča Tompsona - totalno ludilo u Hrvatskoj
KOLIKO je Hrvatska ogrizla u mržnji prema Srbima govori činjenica da je čak i tamošnji kardinal govorio o koncertu Topsona poznatog po pesmama koje veličaju klanje Srba.
24. 04. 2025. u 17:01
Komentari (0)