POGLED ISKOSA: Maskarelijev bokeški san

Пише Дејан Ђорић

29. 05. 2025. u 09:00

U GALERIJI likovne umetnosti poklon zbirke Rajka Mamuzića u Novom Sadu do 26. juna održava se na dva nivoa jedna nesvakidašnja, sjajna izložba. Reč je o retrospektivi slikara Marija Maskarelija (Cetinje, 1918 - Risan, 1996) sa delima iz Galerije Rajka Mamuzića, Muzeja savremene umetnosti u Beogradu i kolekcije Nikole Bogdanovića iz Sremske Mitrovice.

ПОГЛЕД ИСКОСА: Маскарелијев бокешки сан

Mario Maskareli - Mesečeva deca - Foto Galerija "R. Mamuzić"

Predstavljene su slike, crteži, grafike, nekoliko portreta tog umetnika od drugih autora i dokumentarni film o njemu. Iza ovih uobičajenih podataka krije se prava duhovna, tačnije, likovna avantura velikih razmera, koju uočavamo već na slikarevoj raskošnoj paleti sa premnogim slojevima boja a ipak skladno uređenoj. Autori tekstova i izložbe su Branko Janković i Irma Mikeš, koji pišu o umetniku bez mnogo akademskog, kvazistručnog jezika, koji je sada opšte mesto naše istorije umetnosti, ali do kraja ulaze u poetiku ovog umetnika.

Maskareli je sinonim za prostor likovne slobode, ponesenost i trezvenost u ekstazi slikarskog čina. Ova retrospektiva se pojavila u pravi trenutak, kada je ostalo svega nekoliko slikara iz veličanstvene epohe visokog modernizma kojima nije do kraja pridata stručna pažnja, koji su skoro neotkriveni ili zanemareni. Uz Oliveru Kangrgu, Majdu Kurnik i Kseniju Divjak, to je Mario Maskareli, među njima slikar najvećeg formata. Stoga dobro odabran naslov kataloga "Maskareli ka svome početku" ne označava samo diskurzivno zasnivanje izložbe na umetnikovim počecima, već i njegov novi početak, ulazak na velika vrata u istoriju srpske i crnogorske umetnosti, konačno priznanje i zauzimanje mesta koje mu pripada. Članovi Decembarske grupe razmišljali su da u svoje redove uključe Radenka Miševića i Miluna Mitrovića, a mogli su isto tako i Maskarelija, jer je on jedan od najboljih koji je tada delovao. Malo je slikara koji su uneli u opus toliko poetičnosti, a ako pominjemo likovnu slobodu, to znači da se i doslovno ovaj slikar za razliku od većine suvereno kretao u suprotstavljenim carstvima apstrakcije i figuracije, fantastike i geometrije. Matis je govorio da slika treba biti udobna fotelja za posmatrača a Maskareli nam je daje kao san, slavlje za oči, njegov bokeški san, što je slikarstvo oduvek bilo, samo se to zaboravilo u (post)modernizmu.

Bez bilo kakvog silovanja platna, slikarskog ponašanja, redukcionizma ili destrukcije traje njegov opus kao neka tiha svečanost, kantilena primorske muzike. Prošao je sve dogme slikarstva, od klasičnog akademskog realizma do lirske apstrakcije i skoro usamljeno otkrio čari Mediterana, sliku kao slavlje, radost i strast, od čestitosti i jedrine jutra do varljivog obećanja sutona. Konačno, evo nekog izvan grupa, pravaca, škola i podela, ko vraća pravu umetnost na scenu i kroti tu neuhvatljivu himeru zvanu čista likovnost, ko ume da naslika najdublje tajne mora kao i najdirljivije dečje portrete svoje ćerke.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

KNJIŽEVNA MAGIJA NA DORĆOLU: Prvo beogradsko veče Mirjane Bobić Mojsilović u Fondaciji Mozzart