INTERVJU - KAO PESNIK SE VRLO ČESTO OSEĆAM KAO TEHNOLOŠKI VIŠAK: Slobodan Jović, pesnik, dobitnik 37. nagrade "Meša Selimović"

RADOST što nagrada "Novosti" za knjigu godine prvi put u svom tridesetsedmogodišnjem trajanju odlazi sa one strane Drine, u Republiku Srpsku, nije krio novi naš laureat Slobodan Jović, kome je priznanje "Meša Selimović" donela zbirka "Brza pošta" u izdanju SKZ i Narodne biblioteke "Stevan Raičković".

Foto Z. Jovanović

A posebno mu je, kako veli, drago što primajući nagradu koja nosi Mešino ime, pokazuje u pravcu Majevice koja je i Selimovićev i njegov zavičaj. Jović, koji se rodio u Mešinoj Tuzli, uveren je da je Selimović kao borac Majevičkog partizanskog odreda katkad krstario njegovim užim zavičajem.

Lišen gordosti i sujete, u meri u kojoj to čovek i pesnik može biti, živeći u svom Tobutu na Majevici i učiteljujući u Brusnici, Jović nas iznova daruje stihovima "tihim" a neverovatno snažnim, pesmama o naizgled malim stvarima koje se pokazuju kao najveće, poezijom koja odiše lepotom i radošću čistog trajanja.

A o književnim nagradama, pa i ovoj, pesnik za "Novosti" kaže:

- Nagrada "Meša Selimović" obasjava moju "Brzu poštu", ali i prethodne moje knjige i ukazuje na njih. I "Brza pošta" je plod književne nagrade "Stevan Raičković", koja mi je omogućila da objavim novu knjigu. Nagrada koja nosi Mešino ime znak je da sam na dobrom putu i da bi tako trebalo nastaviti i ubuduće. Nagrade bi trebalo više da budu okrenute knjigama, a manje autorima. Knjiga, po sebi bi trebalo da bude povod za razgovor. Bilo kakvo nadmetanje u oblasti umjetnosti, po mom uvjerenju, besmisleno je. Tek nekoliko decenija nakon odlaska autora, slijedi istinski život njegovog djela. Zato što niko ne radi za njega, osim ono samo. Koncept uspješnosti i efikasnosti iz svakodnevnog života, preselio se i na polje književnosti i stvaralaštva, čime nisam oduševljen. Ukoliko je to što pišem poezija, volio bih da se ostvarim kao dobar, a ne uspješan pjesnik.

Foto Z. Jovanović

Kada ste se, i kako, susreli sa Mešom kao piscem? Kakav utisak o njemu nosite kao čitalac?

- Sa Mešinim tekstovima susreo sam se u programu obavezne školske lektire. Podsticaj više bio je u tome što je riječ o najznačajnijem piscu iz sjeveroistočne Bosne, ali i jednoj od najmarkantnijih stvaralačkih figura u srpskoj književnosti 20. vijeka. Selimovićevim romanima, pripovijetkama, studijama, dnevničkim bilješkama, uvijek sam se rado vraćao. Njegovi tekstovi mogli bi biti primjer književnosti koja nas oblikuje i čini boljima.

Vidite li Mešu kao pesnika?

- Svakako. Pjesničko u svakom tekstu je, po mom osjećanju, cement koji uvezuje cjelokupno književno djelo, bilo ono pjesma, pripovjetka, roman ili drama. Mešu vidim kao pjesnika i filozofa, alhemičara koji životnu materiju sačinjenu od stradanja, patnje i užasa, posredstvom jezika preobražava u zlato.

Besedili ste ste o neophodnosti poezije - da li je ona neophodna čitaocima, ili samim piscima? Ko je čita, danas?

- Ljudima je danas, pa i čitaocima, neophodno da prežive u surovom kapitalizmu koji je izbrisao razliku između radnog i slobodnog vremena. U svemu tome koliko god preostane za poeziju, više je nego dragocjeno. Današnjem čovjeku je neophodan smisao, a pjesnička riječ je samo jedan od njegovih oblika. Poezija, poput ponornice, ima svoje skrivene puteve i putanje, nemoguće ih je upratiti i kontrolisati.

Kada ste, kako, shvatili da ste pesnik? Pamtite li prvu pesmu?

- Još uvijek nisam shvatio da sam pjesnik. Možda to postajem u trenucima nastanka pjesme. Stihove sam počeo da bilježim relativno kasno, oko dvadesete godine. Sjećam se nekih od ranih "ostvarenja": "Ploča", "Zrno", "Drvo"... Naivno, ali iskreno. Mnogo toga u pristupu svijetu i životu nije se promijenilo ni do danas. Što je, možda, dobro.

Koje pesnike čitate, preporučujete?

- Navešću nekoliko autora koji više nisu među nama: Zdravko Krstanović, Rajko Lukač, Novica Tadić, Rajko Petrov Nogo, Petar Pajić, Ljupko Račić, Ismet Rebronja, Mak Dizdar, Stevan Tontić, Milan Nenadić, Branko Čučak, Željko Grujić, Jovan Hristić, Stevan Raičković, Srboljub Mitić, Drago Kuđić...

Foto Z. Jovanović

A koje birate za časopis koji vodite, i smatrate onima koji poeziju na našem jeziku održavaju?

- Časopis smo pokrenuli sa željom da uradimo nešto dragocjeno za svoj zavičaj. Svjestan sam da se piscem ne postaje u književnom časopisu. Brzina je u svemu preovladala. Ipak, književni časopisi bi trebalo da opstanu i moj urednički angažman je skroman (možda i uzaludan) doprinos tome. "Bokatin dijak" je otvoren za autore svih generacija i poetika, a posebno se radujemo tekstovima mlađih autora. Raduje me ako je naš časopis doprinio barem malo afirmaciji nekoga od njih. Poeziju održavaju i služe joj, kako pjesnici, neki manje, neki više vjerno, tako i obični ljudi, ali i skrajnute stvari i pojave.

Da li se kao "korisniji", član društva, čovek, osećate u ulozi pesnika, ili seoskog učitelja, što je vaša posve konkretna prosvetiteljska uloga? Kako sagledavate svoj poziv?

- Kao pjesnik se vrlo često osjećam kao tehnološki višak, a kao učitelj se osjećam nemoćno protiv tehnološko-tehničko-informatičke agresije na biće djeteta i djetinjstvo. Prosvjetiteljska i vaspitno-obrazovna uloge, današnjeg učitelja, pa i seoskog, svedene su na minimum, a naglašene su administrativne, tehničke i činovničke uloge. Vaspitač gubi bitku sa agresivnim informatičkim okruženjem, kojeg nijedna sredina nije pošteđena. Milovan Danojlić je rekao da je prema djeci moguće griješiti na dva načina: da budete suviše blagi ili suviše strogi. Ovaj prvi način sam usvojio kao svoju pedagošku filozofiju, uz svijest da je ponekad i "Ne" izraz ljubavi. Pokušavao sam da posredujem uvjerenje, koliko je to moguće, da je učenje važno, ali da je dobrota najvažnija. Od tablice dijeljenja, važnije je znati uistinu podijeliti nešto sa drugim, i samo tim postupkom dobijen rezultat biće uistinu tačan. Lijepo je znati šta su imenice, ali najvažnije su uzajamnost i saosjećanje.

Foto Privatna arhiva

Vaše svojevoljno "izgnanstvo", bivstvovanje van buke urbanih sredina, neizostavni je deo tumačenja vaše poezije. Kada i kako ste doneli takvu odluku i jeste li je ikada doveli u pitanje?

- Život u ovom ambijentu je dio nužnosti i slobodnog izbora. Ne smatram to nekim posebnim podvigom. Jednostavno, čovjek se tu rodi, bude bačen u svijet, kako se kaže, živi i ne propituje puno taj kontekst. Ne smatram da je umjetnost, pa i poezija, uslovljena urbanim ili ruralnim sredinama. Njena modernost zavisi od pitanja koja postavlja i podjednako je ostvariva u gradskoj vrevi i u seoskoj idili.

Kako iz tog, retko izmeštenog ugla posmatranja, dakle sa visina vaše Majevice, izgleda pogled na banjalučku košnicu?

- Majevica predstavlja most između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske. Na oko dvjesto kilometara su i Beograd i Banjaluka. Svako podrhtavanje tla i prirodno i društveno, osjeti se i ovdje. Takođe, po mom osjećanju, ovdje se, na svakodnevnom nivou odvija ono što se zove "normalan život", osim što nas povremeno vojnici u stranim uniformama podsjete ko je, u stvari, glavni. Republika Srpska je nastala u njenom istočnom dijelu. Vlada, Skupština, RTRS, SRNA, Udruženje književnika Republike Srpske..., utemeljeni su u istočnom dijelu, i vlasti bi trebalo nekad toga da se sjete. Lijepo je što imamo Banjaluku, ali naša mjesta su i Čajniče, Berkovići, Han Pijesak, Sokolac, Rudo, Ljubinje, Kalinovik...

A kako biste sagledali i protumačili, u širem dugoročnijem kontekstu, položaj Srba u okviru BiH? I sopstveni, položaj i ulogu, u svemu tome?

- Biće teško, ali nikada nije bilo lako. Sebe vidim kao malog poslenika na polju kulture, "zrno na opštem gumnu" (Nikola Koljević). Nastojaću da uzorno uređujem časopis koji već deceniju i po izlazi u Loparama, kao i književnu ediciju koja se bliži svom tridesetom naslovu. Nemam velikih želja i ambicija, utoliko su veći izgledi da se ponešto od toga realizuje.

U kojoj meri pratite dnevnopolitička dešavanja i kako vidite intervencije Zapada ka predsedniku Republike Srpske?

- Dnevnopolitička zbivanja pratim umjereno, u mjeri u kojoj to dolazi do mene. Smatram da sam netalentovan za politiku i politički život. Nikada nisam bio član nijedne političke organizacije, tako je i danas. To je jedna od rijetkih činjenica na koju sam ponosan u svom životu. Nisu mi pretjerano simpatični pojedini estradno-zabavljački nastupi našeg predsjednika, ali on je naš legalno i demokratski izabrani predsjednik i predstavnik. Trenutno ga proganjaju i sude, a ja sam uvijek na strani progonjenih. Uz pomoć oskudne mašte, ne mogu da zamislim nekog mog sunarodnika koji je izvršio invaziju na Sjevernu Rajnu-Vestfaliju ili Bavarsku, smjenjuje njihove predstavnike, mijenja ustav... Ukoliko se tako nešto, pak, desi, protestovaću u korist Nijemaca.

Strepim od rudarenja litijuma

Da li vas i šta najviše brine kada je u pitanju budućnost vašeg kraja, Majevice?

- Kada smo već na osjetljivom političkom polju, želim da iskažem zabrinutost, koju dijelim sa ogromnom većinom Majevičana, u pogledu politike rudarenja koju pokazuje Vlada Republike Srpske na području Majevice. Samo u 20. vijeku moj zavičaj je preživio četiri brutalna disciplinovanja i "utjerivanja u pamet": "kupanje" čelikom u dva svjetska rata, kao i u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, ali i osiromašeno-uranijumsko "kupanje" 1995. godine. Strepim da namijenjeni nam litijumski tretman ne bismo preživjeli.

Preporučujemo

Kultura

0 3

DODELjENA NAGRADA "MEŠA SELIMOVIĆ": Jovićeva "Brza pošta" proglašena za knjigu godine

24. 02. 2025. u 12:00

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije