VAŽAN MI JE DOBAR I KVALITETAN RAD: Boris Liješević, pozorišni reditelj i Univerzitetski predavač, o nagradama,pretstavama

NA upravo završenom 71. izdanju Sterijinog pozorja u Novom Sadu, koje je ušlo u osmu deceniju, autorski projekat "Moje pozorište", reditelja i univerzitetskog predavača Borisa Liješevića ovenčao se nagradama u čak sedam kategorija: izabran je za najbolju predstavu, nagrade za režiju, glumci Vojin Ćetković i Ana Mandić su nagrađeni za uloge, a tu su priznanja za scenski pokret, za dramaturgiju i Sterijinu nagradu Okruglog stola kritike.

Foto Printskrin Youtube

Liješevićev autorski projekat je u ovogodišnju takmičarsku selekciju uvršten među osam predstava, po izboru ovogodšnjeg selektora, glumca Svetislava Buleta Goncića.

* Koliko vam je to podstrek za dalji rad, i koliko one prijaju i znače umetniku?

- Nagrade su divne. Mogu da daju samopouzdanje i poprave raspoleženje. Ali kad dođete na probu i počne rad na nekom novom materijalu, više nagrade ne pomažu. Svi mi, i reditelji i glumci, imamo periode kada dobijamo nagrade, ali i one druge periode kada djeluje kao da smo zaboravljeni. Meni je postao važan dobar i kvalitetan rad, kad te materijal prožme, uhvati, zagrli i on tebe i ti njega. I kada se ne zna ko je u čijoj vlasti i ko na kome radi. Tako je bilo sa predstavom "Moje pozorište" kao neki san, ili kao let. Činilo mi se da letim. I dugo poslije toga. I sada još uvijek. Kao da sam se integrisao pred publikom. Ili kao da se svaki put ponovo i ponovo integrišem. Divno iskustvo. Toliko da bih volio da se više nikada ne vratim na obalu. Sve u svemu, najveći podstrek su dobar rad i ljubav prema materijalu.

* Otkud ideja za autorski projekat "Moje pozorište" i gde ste crpeli inspiraciju?

- Već duže vrijeme želim da radim na tome. Volim kada neko uzima vlastiti život kao inspiraciju i polazište. U tome ima nešto istinito, jer se radi sa dobro poznatim materijalom. Osjeća se vreo odnos prema sadržaju, prema likovima, osjeća se i snažno prisustvo glumaca na sceni. Volim kada ljudi govore o sebi. Prije nekoliko godina sam u Kotoru u okviru festivala Kotor art napravio festival autobiografskog autorskog projekta. Imao sam želju da to posezanje za vlastitim životom ozvaničim, da pošaljemo poruku da je to nešto značajno i važno. Da se ljudi ohrabre da sižee traže u vlastitom životu. Mi pozorišni umjetnici smo obično usmjereni na biblioteke. Svoj materijal tražimo van sebe. A u grudima toliko toga ključa.

* Ko ste vi u autorskom projektu "Moje pozorište", u kojem ste i glumac i reditelj?

- Ja sam onaj koji se dugo mučio sa sobom sa strahovima i nesigurnostima, a pri tom osjećao veliki kreativni potencijal koji je zakočen, inhibiran. Ali ja sam taj koji gleda predstavu sa strane, koji je tu predstavu konačno napravio i oslobodio se, a i da gleda kako je predstava nastajala i koliko se onaj prvi mučio dok nije potekla kreativna energija. Neki dan sam se iznenadio kada sam se sjetio svoje prve studentske predstave "U kulisama duše" ruskog avangardnog pisca Nikolaja Jevrejinova. Likovi su bila tri JA jedne osobe. I u predstavi "Moje pozorište" opet postoje tri ja. Prošlo je četvrt vijeka od tada. U međuvremenu sam veliki period vremena proveo na Institutu za psihodramu razvijajući interesovanje za psihologiju, psihijatriju, za lične drame te njihovo scensko ovaploćenje. Sada mi se čini da je sve to bio put do ove predstave i ako Bog da do nekih novih predstava koje će otvarati neke nove puteve.

* Sve počinje pitanjem: "Ko sam ja?" Ko je zaista Boris Liješević?

- Zapravo prvo pitanje u predstavi je "otkud ja ovdje", kako sam došao do tačke u kojoj stojim na sceni i otvaram sopstvenu predstavu. I to je zapravo krik da se preživi banalnost u koju ovaj posao može da odvede sa brzim i nedovoljno promišljenim odlukama, sa predstavama koje ti ne znače ništa. Poželio sam da prekinem sa tim. Ne želim da pravim predstave koje nemaju veze sa mnom, iz kojih izlazim hladan. Želim da pravim predstave kao slikar kad slika pa izvlači svoje mentalne slike, i tako se valjda suočava sa svojim sadržajima i upoznaje samog sebe. Želim da moj rad ima dubokog smisla za mene samog.

Foto Printskrin Youtube

U predstavi ste izvlačili svoja osećanja, otkud potreba da govorite o sebi pred publikom?

- Predstava koju smo napravili je izvlačila moja osjećanja. Mislim da je to jedna važna svrha predstave, odnosno bilo koje dramske predstave, da iz nas izvlači osjećanja i vodi nas ka pročišćenju. To je više potreba da zaronim u događaje iz mog sjećanja. Osjećao sam ih uvijek veoma snažno i dramatično. Iako ti događaji nisu tako posebni. Oni pripadaju kolektivnom generacijskom odrastanju: prva jedinica, sukobi sa ukućanima, traženje svog mjesta u roditeljskim odnosima i dinamici, u nemirnom vremenu koje dolazi, ali sam duboko uvjeren u nešto: zamislimo da nekom laparaskopskom kamerom ulazimo u dušu. I kad priđemo veoma blizu tim ožiljcima iz djetinjstva vidimo kako je to u stvari bilo dramatično i kako su problemi djelovali konačni i nepremostivi. Ta duboka subjektivna perspektiva me interesuje i inspiriše. 

Preporučujemo

Kultura

0 0

ANTIRATNI POTEZ PEROM: Ovo su najuspešniji radovi na 58. konkursu za najbolju novinsku karikaturu "Pjer", "Večernjih novosti" (FOTO)

08. 06. 2026. u 23:24

Kultura

0 0

PUŠKINOVA MEDALjA MATIJI BEĆKOVIĆU: U Matici srpskoj našem pesniku i akademiju uručen „Zlatni vitez“

08. 06. 2026. u 22:07

Kultura

0 1

SVETOSAVSKO KOLO NA KAPITOL HILU: Snimanje dokumentarca o prvom srpskom arhiepiskopu i velikom prosvetitelju i u SAD

08. 06. 2026. u 18:39

Kultura

0 0

FORMIRAN UMETNIČKI SAVET: Pozorište „Sterija“ iz Vršca prvi put osnovalo telo koje će se baviti repertoarom

08. 06. 2026. u 18:20

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije