Samo Sloba protiv

Piše: Momir BULATOVIĆ
U HAGU me je dočekalo novo iznenađenje. Usput nisam imao nikakvih sredstava da se informišem o toku Konferencije i očekivao sam, s obzirom na višesatno zakašnjenje, da su oni odavno završili sa radom. Razuvjerili su me, gotovo izbezumljeni činovnici Konferencije koji su, pored osoblja naše ambasade, čekali na pisti. U automobilu koji je letio prema holandskom ministarstvu inostranih poslova, rečeno mi je da svi čekaju moj dolazak. Zbog toga moram odmah u salu, nemajući ni trenutka vremena za sebe.
Iskreno, prijalo mi je što su me čekali. Tako je ono avio-lomatanje do Haga, preko Praga, dobilo značaja tek jedne anegdotice. Još sam imao priliku da odradim ono što mi je bio posao i zbog čega sam krenuo na taj čudni put.
U prvom dijelu, Konferencijom je predsjedavao Hans van den Bruk, predsjedavajući Ministarskog savjeta EZ. Izvinio se zbog velikog zakašnjenja, ali nije ulazio u objašnjavanje zbog čega je do njega došlo. Obavijestio je prisutne da su, u međuvremenu, članovi Predsjedništva SFRJ (konačno u punom sastavu i jednoglasno) uz prisustvo predsjednika Miloševića i Tuđmana donijeli nekoliko važnih odluka. One su se odnosile na prekid vatre (ko zna koji po redu) i deblokadu kasarni u Hrvatskoj, kao i formiranje trilateralne komisije (uz učešće posmatrača EZ) za realizaciju ovih odluka.
DA bi se ove odluke i formalizovale na zasebnoj sjednici Predsjedništva SFRJ, data je kratka pauza.
U drugom dijelu, predsjedavao je lord Karington. Tražio je od predsjednika šest republika da se, kratko i bez obrazloženja, izjasne o ponuđenom tekstu, s tim što bi, tokom rada, imali prilike da objasne svoj stav.
Umjesto toga, riječ je uzeo Slobodan Milošević i u desetak minuta dugom nastupu, iznio niz uopštenih primjedbi na pristup autora teksta, osporavajući mogućnost da se ovim putem dođe do sveobuhvatnog sporazuma.
Lord Karington nije mogao da sakrije iznenađenost koja se graničila sa zaprepašćenjem. Iz stenograma sa te sjednice, izdvajam dijalog koji potvrđuje šta se, u tim trenucima, dešavalo za konferencijskim stolom.
Lord Karington:
- Hvala gospodine Miloševiću. Da li sam vas dobro shvatio - da se ne slažete sa stavom 1.1. - pod a), b), c), d) i e)?
Slobodan Milošević:
- Da. Moje primedbe su bile opšteg karaktera i upravo to sam i izneo. Nadam se da sam i objasnio zašto.
Lord Karington:
- Izvinite, moram da budem siguran - ne prihvatate stav 1.1.?
Slobodan Milošević:
- Ne.
Lord Karington:
- Hteo bih da vas podsjetim da kad smo se vi, gospodin Van den Bruk, gospodin Tuđman i ja sreli 4. oktobra, mi smo se dogovorili o nekim principima koji su osnova za ovo, a pročitaću šta smo prihvatili: “Da će učestvovanje svih strana u sporu biti potrebno za rješenje na osnovu nezavisnosti onim republikama koje to žele, na kraju pregovora koji će se odvijati bona fide. Ta nezavisnost biće data na osnovu opšteg rješenja i imaće sljedeće komponente: labavu asocijaciju ili udruženje nezavisnih i suverenih republika; zatim, odgovarajuću zaštitu ljudskih prava i moguć specijalni status za neke teritorije, nikakvo jednostrano mijenjanje granica”. To je to što smo se dogovorili.
Slobodan Milošević:
MEĐUTIM, imali smo posle toga nastavak razgovora. Na drugom sastanku, sa gospodinom Van den Brukom, ja sam upravo objasnio da je ta ideja o labavoj asocijaciji jedna od opcija, o kojoj možemo razgovarati. Međutim, naš stav je bio drugačiji, naročito u situaciji u kojoj smo sada, ta ideja o ukidanju Jugoslavije mislim da ne može imati nikakvu pravnu osnovu. Mi uvek polazimo od stava da Jugoslavija postoji, da ona ima svoje ustavne institucije i na osnovu njih, imajući u vidu Deklaraciju Evropske zajednice, na tu temu, da samo jugoslovenski narodi mogu da odlučuju o sudbini Jugoslavije. To može da bude jedino rešenje jugoslovenske krize. Mi polazimo od prejudiciranog stava da Jugoslavija više ne postoji, već da postoje samo republike, kao subjekti.
Lord Karington:
- Pitam se da li se baš toliko ne slažemo. Meni se čini da vi polazite od jedne krajnosti te skale, a mi sa druge. Vi polazite od toga da Jugoslavija postoji. Mi polazimo od osnove da su neke republike deklarisale svoju nezavisnost i najviša tačka slaganja, koju smo postigli, jer ovo što je rečeno u ovom dokumentu.
- Moram obratiti pažnju na stav 1.2. koji kaže: “One će sarađivati u onim oblastima u kojima to žele, s tim da neke republike mogu i bliže da sarađuju u onimo blastima, u kojima to žele.” Mi idemo naviše u tom sporazumu, a vi naniže.
Slobodan Milošević:
- To je, naravno, drugačiji prilaz. Međutim, ja sam upravo rekao, na početku svog objašnjenja da, upravo zbog tih opštih primedbi, ovaj dokument nije spreman za detaljnu diskusiju.
Lord Karington:
- Ja samo objašnjavam svoj stav. Ne želim da osporavam vaše argumente. To je samo moje mišljenje. Nećemo nigdje stići ukoliko se ne slažemo, a ja pokušavam da postignem saglasnost da ovi principi, na kojima je zasnovan stav prvi jesu nešto s čime se možete složiti.
Slobodan Milošević:
- Ne, ti principi nisu zasnovani na pravnoj osnovi. Oni su zasnovani na jednoj konkretnoj situaciji. To je zapravo, izraz jugoslovenske krize. Međutim, ja mislim da je zakonitost, legitimitet, veoma bitna osnova za rješavanje jugoslovenske krize. Ako izađete iz okvira zakonitosti, onda možete donositi sudove samo na osnovu nekih činjenica, bez čvrste osnove, na koju se možemo osloniti. To su moje primedbe.
Ovim je njihova diskusija bila završena. Na redu je bilo izjašnjavanje ostalih republičkih predsjednika.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman govorio je duže od pet minuta. Međutim, bila je bitna samo njegova druga rečenica. Ona je glasila: “Prijedlog koji je pred nama, Hrvatska prihvaća, sa nekim primjedbama koje, međutim, ne zadiru u bit predložene osnove.”
Te primjedbe su, ipak, zadirale u osnovu predloženog rješenja, ali budući da su date kao sekundarne, prešlo se preko njih.
(NASTAVLJA SE)