Užas zvani sankcije

Piše: Momir Bulatović
SAVEZNA Republika Jugoslavija, zajednička država republika Crne Gore i Srbije, proglašena je 27. aprila 1992. godine. Nakon mjesec dana, Savjet bezbjednosti Organizacije ujedinjenih nacija (Rezolucijom br. 757 od 30. maja 1992. godine) zaveo je ovoj zemlji sankcije koje, po svojoj oštrini i sveobuhvatnosti, nikad prije nisu bile primjenjene u međunarodnim odnosima.
Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Uslovi za njihovo ukidanje, odnosno pooštravanje, takođe su bili vezani uz razvoj ratnih prilika u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici.
Mi koji smo bili na čelnim mjestima državne politike nismo imali ni najmanje iluzije da su sankcije bezopasne i da će biti kratkotrajne. Daleko od očiju javnosti, uporno i u stalnoj trci sa vremenom, pripremali smo taktiku privrednog i državnog preživljavanja. Prijetila je blokada svih državnih finansijskih sredstava, zaprijećeno je oduzimanjem naših brodova svuda po svijetu, onemogućeno je plaćanje prema inostranstvu čime su spriječeni svaki uvoz i izvoz (osim humanitarnog, koji je dozvoljavan po posebnoj proceduri, što je značilo nikad, ili još kasnije).

PODMUKLA KAZNA
I SADA me prođe užas koji smo osjećali dovedeni do ponora normalnog, svakodnevnog života, sa više nego jasnom namjerom da u njega budemo gurnuti. Pod vidom spriječavanja jedne humanitarne katastrofe - u Bosni i Hercegovini, priređena je nova. Ne mogu reći da je bila teža, jer kod nas, ipak, nije bilo građanskog rata, ali bila je podmuklija, uvijena u brigu za druge i usmjerena ka miru. Spolja je, zaista nekome moglo izgledati tako. Iznutra, sve je bilo potpuno drugačije. Prijetila nam je glad, kolaps javnih službi, galopirajuće osiromašenje i, kao neumitna posljedica svega toga, unutrašnji sukobi.
Sankcije su posebno bile teške budući da je ogromna većina građana Crne Gore i Jugoslavije bila duboko uvjerena da nije kriva za ono za što optužuju njihovu zemlju. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, ali sam i vidio iz svih diplomatskih kontakata, da je to pitanje presuđeno i da svi argumenti koji ga osporavaju, odlaze niz vjetar i niko ne želi da ih čuje.
U Crnoj Gori je, uskoro, napravljen precizan plan aktivnosti kao odgovor na očekivane sankcije. Strateške odluke donošene su kod mene, u kabinetu predsjednika Republike. Konkretne mjere ustanovljavala je Vlada, koristeći se pečatom sa oznakom **državna tajna**.
Slično je rađeno i u Republici Srbiji. Često smo razmjenjivali ideje i iskustva kako da nadmudrimo one koji žele da prekinu svaki vid normalnog života u našoj zemlji. Srbija je, ipak, imala više mogućnosti da organizuje život pod takvim okolnostima. Ne samo zbog svoje veličine i privredne strukture, već i svog neposrednog okruženja (Bugarska, Rumunija, Makedonija...) i razvijenih kanala saradnje koje nije bilo jednostavno prekinuti iz NJujorka.

BUŠOV NALOG
U SKLOPU spomenutog programa, mi smo u Crnoj Gori prilično spremno dočekali stupanje na snagu ovih kaznenih mjera. Ili, da bude istinitije, uradili smo što smo mogli. Jer, tolikoj nevolji koji nam je prevaljena, niko se nije mogao dobro suprotstaviti.
Najveća najugroženija crnogorska imovina, brodovi kotorske **Jugooceanije** i **Prekookeanske plovidbe** iz Bara, na vrijeme su preregistrovani i postali su privatno vlasništvo tadašnjih direktora društvenih preduzeća. Prvo preduzeće je postalo **Mileva Ship Management**, a drugo **Rigel** oba registrovani na Malti. Budući da su vijorili stranu zastavu, nije bilo nijednog razloga da budu **arestovani** shodno rezoluciji UN. Kasnije je i to urađeno, ali na osnovu izvršne naredbe tadašnjeg predsjednika SAD DŽordža Buša, starijeg koji je svojim izvršnim nalogom, samo tri dana prije nego li će napustitu Bijelu kuću, nabrojao imena svih preregistrovanih brodova i naredio njihovo zadržavanje u lukama u kojima budu zatečeni. Lično nisam vjerovao da je to posao kojim će se baviti predsjednik najmoćnije zemlje na svijetu, ali pogriješio sam. Bavio se čak i tim!
Sva ova, nazovi, rješenja koja smo preduzeli, otvarala su nove i nove krugove problema koji su nas zasipali kao lavina. Na primjer, vlasnik **Jugooceanije** je formalno bio Nikola Samardžić, uz to moj najbliži saradnik u svojstvu ministra inostranih poslova Crne Gore. Ali on i njegov zamjenik u kotorskom preduzeću (gospodin po imenu Branko Vujović), nisu bili samo formalni, već su mogli postati stvarni vlasnici ovog malteškog pomorskog preduzeća. Na Malti su mogli da prodaju preduzeće i sa pedesetak miliona dolara u džepu zatraže (i dobiju) politički azil Zapada, kao žrtve režima koji je, po zapadnim standardima, ionako bio kriv za mnoga nedjela. Nijedno domaće pravo ih ne bi u tome moglo spriječiti.

NOVAC I POLITIKA
ZATO smo donijeli odluku da nikada obojica istovremeno ne smiju biti van zemlje. Pasoši su im bili u kotorskoj policiji, pa dok se jedan ne vrati, drugi nije mogao da putuje. To im je, svakako, otežavalo život, ali je meni savjest bila unekoliko mirnija. Negdje na početku primjene ove mjere, u moj kabinet je ušao (impulsivan - kako ga je Bog dao) Nikola Samardžić i zapraskao da je uvrijeđen što mu država ne vjeruje i što mu je oduzet pasoš, pa ne može na neki važan put. Prekinuo sam taj napad moralističkog samoljublja jednostavnom istinom. Rekao sam da mu, kao saradniku, vjerujem i da cijenim njegov ukupan doprinos. Ali, nastavio sam, ne vjerujem mu baš u iznosu od pedeset miliona dolara. Cifra koja je u pitanju predstavlja iskušenje za bilo koga, pa i za njega samoga. Uz to, nije se bunio kad je postao **vlasnik** preduzeća, a protestvuje kad se pravi vlasnik nastoji zaštiti od sasvim izvjesnog rizika.
Isplatu svog novca dočekali su na granici fizičke egzistencije. U to vrijeme sam odavno bio ostavio politiku iza sebe. Ipak, stalno mi je bilo na pameti da je sav novac koji su ovi nevoljnici tražili, bio manji od iznosa koji je oteo njihov bivši direktor Samardžić.
Punu deceniju nakon ovih događaja, agonija ove kotorske firme, je okončana. Svi brodovi su prodati, a ostali su silni dugovi koje stečaj nije mogao ni djelimično namiriti. Dugovalo se i pomorcima i to za višegodišnje zarade. Jedan dio njih se odlučio na štrajk glađu, kao posljednje sredstvo da dođu do svog novca. NJihovo, i mučenje sve dobronamernije javnosti trajalo je predugo.

RAČUNICA BIVŠEG MINISTRA
NAŽALOST, moje su se streplje pokazale opravdanim. Nekoliko mjeseci kasnije, Nikola Samardžić napušta politiku i kompaniju i seli se u Australiju. Vlasništvo nad preduzećem (sada već arestovanih brodova) galantno prepušta svom nasljeniku, ali ne želi da isto postupi sa milionskim dolarskim iznosom na svom privatnom računu na Kipru, iako ne spori da su to sredstva koja su uplaćivana zbog rada **Jugooceanijinih** brodova. Situacija je bila potpuno apsurdna, kao što će biti u svakom narednom slučaju.
Nismo mogli domisliti šta da radimo sa Nikolom Samardžićem. Formalno, novac je bio njegov i samo on je mogao raspolagati sa njim. Morali smo vjerovati i koliki je iznos u pitanju, jer izvod sa nečijeg privatnog bankovnog računa, nije informacija koju može pribaviti iko drugi, osim njegovog vlasnika. U međuvremenu, Nikola Samardžić je ponudio kompromis. Prepisaće novac na račun svog nasljednika, s tim da će zadržati četristo hiljada US dolara. Naime, poručio je sa Kipra, da mu je plata kao ministru i direktoru kompanije bila mala, pa je sebi odredio po dvadeset hiljada dolara mjesečno, puta dvadeset mjeseci. Čist račun duga ljubav, rekao bi bivši ministar!?
Pristali smo. Šta nam je drugo ostalo?
(NASTAVLJA SE)