U dvorcu kralja Zogua

Piše: Momir BULATOVIĆ
NAKON uobičajenih diplomatskih peripetija, utanačena je moja posjeta Albaniji i susret sa predsjednikom Salijem Berišom. Datum te posjete zaslužuje da bude zapamćen. Bio je 15. septembar 1993. godine i bila je to prva posjeta nekog visokog jugoslovenskog zvaničnika Republici Albaniji nakon pola vijeka.
Prije samog susreta sa albanskim predsjednikom, bio je predviđen kraći odmor u prostorijama koje su nam stavljene na raspolaganje. I tom prilikom se potvrdilo pravilo koje glasi: “Što siromašnija i manja zemlja, to raskošniji i veći međudržavni dočeci”. Meni su dali dio dvorca kralja Zogua. U životu nisam vidio (a, vidio sam poprilično) veću spavaću sobu, niti veće kupatilo. Da bih provjerio utisak, ugrubo sam premjerio prostor. Prva računica je pokazala da spavaća soba ima preko dvjesta kvadrata, a kupatilo nevjerovatnih sedamdeset. Za precizniju računicu nije bilo ni potrebe, ni vremena.
Konačno, susret sa Salijem Berišom - centralni motiv ovog putešestvija.

RAZGOVOR SA BERIŠOM

TADAŠNJI albanski predsjednik odavao je utisak pravog gospodina. Po profesiji kardiohirurg, školovan u Parizu za vrijeme potpune izolacije njegove zemlje (predstavljao se kao žrtva prethodnog režima, što njegov životni put nije baš potvrđivao). Bio je naočit, besprekorno obučen i odlično je govorio francuski jezik koji smo odabrali za komunikaciju. U sali je bilo ministara, savjetnika, prevodilaca, ali, u stvari, bili smo samo nas dvojica. Objektivno, radilo se o značajnom susretu. Prvom nakon tolikog niza godina međudržavnog ignorisanja, pa i neprijateljstava. Susretu koji je mogao da ima izuzetne posljedice. Vjerujem da smo obojica toga bili svjesni.
Ipak, imao sam utisak da se, iza njegovog pronicljivog pogleda, krije nestrpljenje da sazna “pravi razlog” moje posjete. Poslije uobičajenih protokolarnih fraza o značaju sastanka on se osjetio pozvanim da spomene Kosovo i izrazi “duboku zabrinutost” prilikama koje su, da budemo iskreni, već tada, trebalo da brinu mene, a njega učine zadovoljnim.
To je bio trenutak da se razgovor okrene u pravcu koji sam želio.
Zamolio sam ga da tu temu preskočimo. Ja sam ovdje, kao visoki predstavnik svoje zemlje. Došao sam nakon pedeset godina i zahvalan sam što mi je on to omogućio. Ovdje sam da pričamo o stvarima, nastavio sam, o kojima vjerujem da se možemo složiti. Među njima, svakako, nije pitanje Kosova i Metohije. Kakva je situacija u toj srpskoj pokrajini, do našeg susreta ne bi došlo ni za nekoliko narednih vjekova.
Ali, ako ne možemo sve, možemo bar nešto. Ispričao sam mu da je moja baba, za vrijeme Drugog svetskog rata, u našoj kući, nekoliko mjeseci, liječila ranjenog albanskog partizana. Kada sam je pitao kako su se sporazumjevali, jer ona ne zna albanski, ona me u čudu pogledala i pitala: “Kako da se ne razumijemo - kad smo ljudi...?” Prepoznao je poentu, tražio sam da se potrudimo i pronađemo ono što nas spaja, pored svih provalija koje nas dijele.

“BOŽE SAČUVAJ...”

UZVRATIO je divnom pričom o svom djedu koji je, negdje u Rugovskoj klisuri, sjedio pred kućom pokraj puta, sa jednakom radošću dočekujući putnike namjernike - i Albance i Srbe... i njegovoj tuzi kad je rat opustošio taj kraj... i njegovom uzaludnom čekanju da se sa nekim, ponovo, ljudski razgovori.
Znači, nismo bili toliko daleko!
Stvorili su se uslovi da pređemo na posao. Meni je trebala nafta, a ne samo lijepe zajedničke uspomene. Zvanično, to je bilo formulisano na sljedeći način.
Predložio sam da se skine “gvozdena zavjesa” koja je sve vrijeme prekrivala našu granicu. Treba razvijati malograničnu saradnju i omogućiti ljudima da se srijeću i posjećuju. Podsjetio sam da ima bliskih srodnika koji se nisu vidjeli preko pola vijeka. Da bi sve išlo jednostavnije, potrebno je da i jedna i druga strana “zažmure” kod stroge primjene propisa i pod malogranični promet svedu i stvari koje to, uobičajeno, nisu. Onda sam spomenuo i naftu, odnosno nama toliko potrebne derivate.
“Da li Vi to, gospodine predsjedniče, tražite da Albanija, prema Vašoj zemlji, krši sankcije Ujedinjenih nacija?”, upitao me je. Budući da je razgovor bio sniman (i sasvim sigurno prisluškivan), ovo se podrazumjevalo i spadalo je u osnovnu diplomatsku pristojnost.
“Bože sačuvaj, spremno sam odgovorio! Predlažem, samo, da ih poštujete na sličan način kako to radi, recimo, bivša jugoslovenska republika Makedonija. Ako bi se prihvatilo ovo što tražim, svaki građanin sjevernog dijela Albanije mogao bi ostvariti lijepu zaradu. NJu nije teško izračunati, ako se pođe od pretpostavke da je minimum jedan fening po litru. Ponavljam, to bi radili građani, a ne države, pa bi sankcije bile formalno poštovane...”.

NAFTNI PUT

NIJE bilo potrebe da nastavljam. Neke argumente je bilo bolje prećutati. Tadašnje ekonomske prilike u Albaniji bile su za naše pojmove - doslovno albanske. Centralni dio države, oslonac vlasti predsjednika Beriše, preživljavao je zhvaljujući humanitarnoj pomoći i oskudnim donacijama. Južni se oslanjao na Grčku u kojoj su mnogi radili legalno, ili na crno. Sjeverni, Skadarski region, nije imao druge perspektive nego da se, na bazi mog predloga, posveti trgovini naftom preko Skadarskog jezera. Ali, bilo bi neukusno da sam ja o tome rekao i jednu jedinu riječ. Tim prije, jer sam znao da on zna da ja to znam.
I to je bilo to! Duboko u sebi sam bio siguran da će on prihvatiti ponuđeno. Znao sam i da mu ni neka strana sila, prije svega Amerika, neće zabraniti da tako postupi. Jer, ma koliko paradoksalno izgledalo, ovakvo kršenje sankcija je upravo bilo u samom njihovom duhu. Cilj njihovih kreatora nije bio da mi, po svaku cijenu, ostanemo bez kapi nafte, nego samo da je papreno platimo i dobro se pomučimo da dođemo do nje. Uz to, ogromna količina novca će se preliti iz Jugoslavije u Albaniju. Poznati američki pragmatizam i ovdje je dolazio do izražaja. Zašto bi oni trošli svoj novac pomažući Albaniji, kad mogu da stvore uslove da to neko drugi učini umjesto njih? Zato Amerika, koja sve vidi i zna šta se dešava svud po svijetu, nije nikada ozbiljnije pokušala da spriječi pravi “naftovod” koji je uskoro krenuo preko Skadarskog jezera.
Albanska strana je prihvatila naš predlog. Da bi trgovina, uopšte, bila moguća, nije bilo dovoljno da njihovi državni organi dopuste sitnu trgovinu preko jezera (da “zažmure”), već je ona morala i da se omogući. To je značilo, prvo, uvoz u Albaniju mnogostruko većih količina derivata od uobičajenih i, tek drugo, njihovu prodaju u sjevernom dijelu zemlje, preko lokalnih sitnih, a vremenom i sve krupnijih dilera.

NAFTNA GROZNICA
PREKO Skadarskog jezera (i okolo, kopnenim putevima) plovila i vozila su prolazila pored graničnih jednica vojske i policije, bez zaustavljanja i kontrole. Istovar je vršen na tačno određenim lokacijama, kojih je trebalo biti što je više moguće. U jednom trenutku ih je bilo više od trideset. Sve te poslove radili su privatnici koji su ostvarili veze sa druge strane granice. Oni su bili faktički uvoznici nafte i državni organi su ih, sa stanovišta internog zakonodavstva, upravo tako i tretirali. Znači, umjesto jednog “Jugopetrola”, imali smo stotine i hiljade malih “petrola”.
Najvažnija odrednica ovakvog načina rada, bilo je odsustvo bilo čijeg monopola. Svako je mogao da uvozi naftne derivate i svako je morao da prođe istu proceduru propisanu od strane države. Ona se sastojala u obaveznoj kontroli na izlaznim tačkama sa ovog područja. Količine su morale biti prijavljene i na njih se morala platiti propisana taksa. Takvi, “uredni” papiri bili su uslov slobodnog kretanja teritorijom Jugoslavije. Ko ih nije posjedovao, ostajao je i bez tereta i bez vozila koji su mu oduzimani pozivom na odredbe carinskog zakona. Zarada za ove preduzimljive ljude bila je velika. Zato je, većina njih poštovala stroga pravila igre koja su se, prema svim saznanjima, primjenjivala beskompromisno, pa niko nije htio da rizikuje veliki gubitak, zbog male ekstra-dobiti.
Pored lokalnog stanovništva uz jezero u poslove su se uključili mnogi sposobni i promućurni ljudi. Nije bilo rijetko da se uortače zadrti albanski nacionalisti i ultraradikalni Srbi. Mogućnost dobre zarade, otupjela je sva njihova predubjeđenja.
(NASTAVLJA SE)