Glavni partner - mafija

Piše: Momir BULATOVIĆ
DEJTONSKIM pregovorima, prethodile su četiri godine užasnog građanskog rata u BiH i strašnih posledica po celi region. To je bilo i vrijeme stalnih napora da se pronađe diplomatsko rješenje i učini kraj ratu. Moj posao je bio da u svim tim pregovorima predstavljam Crnu Goru, odnosno Saveznu Republiku Jugoslaviju i zastupam naše državne interese. Posao kojem se, u tadašnjim prilikama, niko ne bi mnogo obradovao, ali koji se nije mogao izbjeći sa mjesta na kojem sam bio. U tom mandatu, mnogo sam boravio u inostranstvu (sumarno, gotovo četiri mjeseca). Konsultacije na federalnom nivou bile su, maltene, svakodnevne. Tako sam, kao predsjednik Crne Gore, sve više gostovao u svojoj republici i imao sve manje vremena da se posvetim rješavanju problema svakodnevice. Politički rečeno, izmicala mi se kontrolna a i naredbodavna uloga koju sam imao sve prethodno vrijeme.

Istina, privid da o svemu odlučujem održavao se sve do otvorenog političkog sukoba sa Milom Đukanovićem, tj. do kraja 1996. godine. On se sastojao u redovnim političkim sastancima ponedeljkom i petkom u mom kabinetu. Na prvim se utrđivalo šta sve i na koji način mora biti obavljeno u nedjelji koja počinje, a na drugima je sumirano šta je od toga ostvareno. Obavezni učesnici sastanaka su bili Milo Đukanović, kao predsjednik vlade i potpredsjednik DPS i Svetozar Marović i Milica Pejanović-Đurišić, takođe u svojstvu potpredsjednika vladajuće partije.

MILOVI ARGUMENTI
JA sam, tako, počeo da potpuno zavisim od informacija koje sam dobijao, prije svega od Mila Đukanovića. Svaki unutrašnji politički, ili ekonomski problem, predstavljen je na način koji je sugerisao i jedino moguće rješenje. Kad bi ono bilo prihvaćeno, dobilo bi oreol ne samo stava vlade, nego podršku ukupne čvrsto organizovane i jake vladajuće partije. To je za Đukanovića bila više nego lagodna pozicija. Ja sam vjerovao u istinitost njegovih navoda. Godinama smo uspješno i dobro sarađivali, mnogo nevolja zajednički pregrmjeli, pa nisam želio da sumnjam u njegove riječi. Uostalom, šta mi je drugo i preostalo? Posvećen mirovnim pregovorima i stalnim boravcima u Beogradu, jednostavno nisam imao ni vremena, ni snage da ulazim u sve lokalne finese. To, razumije se, i nije bio posao za predsjednika Republike, ali je morao da bude posao predsjednika vladajuće partije.

Na jednom od takvih sastanaka, Milo je izložio probleme vezane uz šverc cigaretama. Rekao je da se ovim poslom bavi preširok krug ljudi, da se više ne može obavljati uspješna kontrola, da cigarete sve više ulaze u sive kanale unutar same zemlje, te da državni prihod po ovom osnovu ozbiljno opada. Predložio je da se uvede više reda i smanji broj **licenci za duvan**. Ovo je značilo uvođenje monopola, odnosno odabiranje onih kojima će biti omogućeno da švercuju, od onih kojima će to biti zabranjeno. Budući da je u pitanju bio ogroman novac, onda bi i sama dozvola (licenca) postala predmet kupovine, što otvara novi krug korupcije. Ovaj put ne sitne, do par stotina maraka, već krupne, korupcije koja se mjeri milionima.

Zbog toga nisam odobrio taj predlog. Procjenio sam da je manja opasnost za državu zatečeno stanje, od onoga koje bi nastalo primjenom mjera koje on predlaže. Dugo smo raspravljali i zaključili da se broj domaćih partnera, ipak, smanji, ali da ih ne bude manje od dvadeset. Takođe je odlučeno da se Služba državne bezbjednosti, odnosno grupa ljudi u posebnom timu, posveti kontroli posla i obezbjedi plaćanje državnih taksi. U državi nije bilo bolje slubže za ovu namjenu, ali kakvi su bili konkretni ljudi koji će raditi ovaj posao, pokazalo je tek vrijeme.

CRNOGORSKI TAJKUNI
TOM prilikom i nikada poslije, Milo Đukanović, koji je neposredno preuzeo svu kontrolu nad ovim poslom, nije spominjao svoje kontakte sa italijanskim mafijašima. O njima sam saznao tek kasnije i uvijek posredno, mada sam morao pretpostaviti da ukrupnjavanje, koje je tražio sa naše strane, je moralo da ima istu posljedicu i sa strane italijanskih partnera. U igru su, dakle, ušli sami šefovi mafije i stvar se naglo uozbiljavala. Na to je uticao i porast obima prometa. Tolike količine se više nisu mogle plaćati gotovinom, kao na početku posla. Počele su uplate na račune stranih banaka (Kipar, Švajcarska...), a ulaćivano je na desetine i stotine miliona maraka. Zbog sankcija i same prirode posla, sve je vršeno u dubokoj tajnosti. To su bili idealni uslovi da mnogobrojni pojedinci iz Milovog okruženja debelo napune svoje, umjesto računa Crne Gore.

Vremenom, kako se taj lopovski sitem zaokruživao, u meni je sazrela odluka da se od svega distanciram. Bez šverca cigaretama, država nije mogla da preživi i ja sam nastavio da branim ovo opredjeljenje. Ali, taj posao je postao leglo najgoreg i najprimitivnijeg zgrtanja ličnog bogatstva pod plaštom državnih interesa. Kad već nešto mora da se trpi, a ne može da se promijeni, jedino što čovjek slobodno može da odluči jeste da u tome sam ne učestvuje. Zgadili su mi se ti **ljudi od povjerenja**, a, ustvari, novopečeni bogataši. Sreo sam, u par navrata, neke od njih osjećajući početak snažne želje da njihova imena i likove što prije zaboravim. Oni su se kretali u najvišim državnim krugovima. To im je omogućavalo ne samo što su bliski sa Đukanovićem, već i što su **koordinirali** tajne poslove od velikog značaja za državu.

Kažu da samo tri stvari čovjek ne može da sakrije od drugih ljudi. To su: kašalj, zaljubljenost i novac. Osobe o kojima je riječ su prosto kašljale o zaljubljenosti u sopstvene milione. Bilo je dovoljno samo baciti pogled na njih pa dodatno učvrstiti uvjerenje da sebi, ni nikome od meni bliskih ljudi, ne dopustim srozavanje na taj nivo duhovne bijede, a materijalne bestidnosti.

PROKLETE PARE
ISTINE radi, moram da kažem da ovo nije bilo lako provesti u djelo. Dvojica meni (i tada i sada) bliskih ljudi, tražili su da im svojim autoritetom obezbjedim da dobiju **licencu** za trgovinu cigaretama. Kao poslovni ljudi, imali su jasnu računicu. Sami ne mogu da uđu u taj krug povlašćenih. Ja mogu to da im ostvarim i oni su spremni da dobit dijelimo. Meni je trebalo da pripadne oko dva miliona dolara. Za samo jedan kratak telefonski razgovor!?

Ideja da dobijem tolike pare, neobično mi se svidjela. Bilo je lijepo zatvoriti oči i zamisliti kao svoju toliku gomilu zelenih novčanica. Ali, užitak je bio kratkotrajan. Mozak prosvrdla niz običnih misli: **Šta pobodu, da radim sa tolikim parama? Kako da ih objasnim svojoj djeci? Kako da ostanem sam sa sobom u godinama koje budu slijedile?!**

Odbio sam svoje prijatelje i **svoje milione**. Na početku nisu vjerovali. Onda su se ljutili. Na kraju su zaključili da sam budala. E, onda sam se ja naljutio na njih. LJutio sam se što ne razumiju da bih sve što sam dotada rado i sve u šta vjerujem, zgazio tim jednim telefonskim pozivom. LJutio sam se što ne shvataju da su to proklete pare i da se niko nije izvukao iz mafijaškog zagrljaja u koji su oni htjeli i u koji su pokušali i mene da uvuku. Naljutio sam se do tačke da više nisam htio da ih vidim i trošim svoj život na njih. Rezultat - nismo razgovarali više od dvije i po godine. Poslije toga, došli su da mi se izvine i da mi se zahvale. Priznali su da sam bio u pravu i da bi im najveća životna greška bila da su se uključili u posao šverca cigaretama.

ISTINA IZA LEĐA
U NAJŠIROJ javnosti, a posebno u državnom vrhu, komentarisalo se lako sticanje novca za privilegovane. Kako je glavni za distribuciju privilegija bio Milo Đukanović, on je bio na meti svih kritika i zavisti. U tome je posebno prednjačio Svetozar Marović (sa suprugom Đinom). Tada smo se često porodično družili, pa sam se naslušao svakakvih komentara na račun Mila, a i ljudi koje on protežira. U skladu sa svojim karakterom, Sveto nikad nije otvoreno rekao Milu šta mu zamjera. Umjesto toga (što sam tražio od njega), nastavljale su se otrovne bujice zbog kojih sam, najprije prorijedio, a zatim sasvim prekinuo naša porodična druženja.

Ni Milica Pejanović-Đurišić nije izostajala. Ona je bila mnogo bolje obavještena, jer je njen otac, svojevremeno bio visoki funkcioner SDB, usljed čega je zadržao dosta **pozicija** u Službi i imao informacije koje su bile van oficijelnih izvještaja. Malo je reći da nije podnosila Đukanovića i ljude koji su se oko njega okupljali. Grozila se njihovog bogatstva i primitivizma, posebno jer su ona i njen, tada nezaposleni suprug, jedva sastavljali kraj sa krajem. Međutim, ni ona nije htjela da uđe u otvoreni sukob. To je, malodušna Milica - velikodušno, prepuštala meni.

Milica nije podnosila ni Svetozara Marovića (divna družina najbližih saradnika, reći će neko). Posebno od trenutka otkad je Sveto, po svoj prilici, **obavio svoj telefonski razgovor**. Upravo mi je Milica obezbijedila dokumente Službe državne bezbjednosti iz kojih se nepobitno vidjelo da je on omogućio izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, da bez plaćanja bilo kakvih državnih dažbina, četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Po tim papirima, nadoknada koja mu je zbog toga isplaćena, bila je četrdeset hiljada DM po šleperu. Papiri su mi uručeni gotovo slavodobitno, ali ni onda Milica nije htjela da se upliće u prljavi posao međusobnog razračunavanja.

(NASTAVLJA SE)