Tajna služba - Kadrovik

Piše: Momir BULATOVIĆ
ZA vrijeme sve te ujdurme, ja sam sjedio u nekom sporednom kabinetu i čekao da me obavijeste da su spremni da glasaju. Sjedio sam sam punih šest sati. Nisam ni čitao, ni gledao televiziju, ni razmišljao o bilo čemu posebnom. Samo sam čekao. Sve moje iskustvo je nalagalo da tako treba da postupim, a vrijeme koje se moralo na to utrošiti, uopšte nije bilo važno. Poslije Dejtona, u svojoj zemlji i sa svojim ljudima (ma koliko između sebe različiti), imao sam sve vrijeme ovog svijeta.
Druga strana je pokazala nestrpljenje. Morali su da me mole da popustim u nekim elementima predloga. Kako smo sve riječi međusobnog ubjeđivanja odavno potrošili, potražili su posrednike koji bi me odobrovoljili. Birali su ljude za koje su znali da su mi naročito dragi, a koje su prethodno ubijedili da obje strane treba pomalo da popuste, kako ne bismo ovdje ostali cijelu noć. Prvih nekoliko emisara sam, na njihovo (priznajem, i samo moje) iznenađenje, najodlučnije vratio prije nego li su ušli u sobu. Ali, tako nisam postupio kad se na vratima pojavio Milivoje Jauković.
Riječ je o mom kolegi sa studija, sa kojim sam se ponovo sreo tek u svijetu politike. Bio mi je iskreno drag, protežirao sam ga gdje god je bilo prilike, pomogao sam mu da riješi osnovne životne probleme i... beskrajno me interesovalo kakvu mi poruku nosi. Ne od onih koji su ga poslali, nego od sebe samoga u prilikama koje su ga zadesile.
IZGLEDAO je umorno (ušli smo u duboku noć), ali i krajnje zabrinuto. Počeo je izokola, zahvaljujući mi još jednom na svemu što sam učinio za njega, a on to pamti i cijeni. Ali, baš kao moj prijatelj, dužan je da me upozori da ne idem do kraja i po svaku cijenu, jer su ljudi slabi, slomiće se i prikloniti jačem, tako da ću na kraju ostati u manjini. To se, naravno, ne odnosi na njega. On bi prije umro nego li me napustio. Ako samo jedan ostane sa mnom, on će biti taj. Ako treba da ginemo - da ginemo. Ali, nemoj da se gine uzalud.
“Kasno je, dragi moj Mikice. Nema više nazad. Ali, da znaš, ja neću biti manjina, a ti ćeš, već na narednoj sjednici glasati protiv mene. Razlog je u onim parama koje si ukrao od preduzeća ‘Jugooceanija’ Kotor, dok si bio direktor. Sjećaš se, bilo je dvadesetak hiljada dolara koje si potrošio na opremanje svog stana u Beogradu. Kada te je uhvatila policija, ja sam intervenisao da te ne hapse. Tražio sam da ti se da prilika da vratiš taj novac, a ti si mi se plačući zahvaljivao na dobročinstvu. Ali, bio si alav, moj Milivoje. Umjesto da vratiš novac i postaneš, koliko toliko pošteniji prema sebi, poslušao si Vukašina Maraša koji te je ‘zaštitio’, rekao da zadržiš pare i sada će da te ucjenjuje. Zato, stari moj prijatelju, izađi napolje i rješavaj svoje probleme. Moji su mnogo manji”.
Slično sam doživio i od Predraga Goranovića, ministra finansija u Vladi Crne Gore. I taj čovjek mi je bio drag, istina bez nekog posebnog razloga. Godinama sam ga unapređivao, a na mjestu na kojem ga ova priča zatiče, imali smo stalne susrete. Uostalom, javne finansije su krvotok svake države. Družili smo se, bavili sportom, a on me obasipao sitnim poklonima (kravate, flaše luksuznog pića, šteke dobrih cigareta...) na koje niko ne može biti imun. Prilikom jednog susreta “uz čašicu konjaka”, rekao sam mu da će uskoro izbiti javni sukob između mene i njegovog neposrednog šefa. Red je, kažem, da on to među prvima sazna, kako bi se opredijelio na koju će stranu. Nisam ni završio rečenicu, kad se čovjek razgoropadi. Skoči na noge i zavapi da li je, uopšte, moguće da ga ja to pitam. On nije imao brata, ali je saznao kako to izgleda otkad je mene upoznao. Meni treba da zahvali za sve što je postigao. Na to dobro je uzvraćao najbolje što je znao, ali ako ja i dalje sumnjam, zaklinje se u život sina jedinca, da me nikad neće izdati.
SJEDI, jadan ne bio i ostavi svoje dijete na miru. Kakve ono ima veze sa ovim o čemu pričamo. Nisam sumnjao, govorio sam polako i smireno nego sam te pitao. Ali, uskoro ćemo saznati na kojoj ćeš biti strani. Ako si čist, ako nemaš nekih finansijskih repova, onda ćeš ostati moj prijatelj. U suprotnom, bićeš uz Mila, ne što hoćeš, nego što moraš. Uz mene će ostati samo oni koji su pošteni i koje nemaju zbog čega ucijeniti”. Epilog, Predrag Goranović je bio Milova udarna pesnica u političkoj kampanji koju je vodio protiv mene. On je bio zadužen za javno osporavanje mojih tvrdnji, a njegova riječ, kao mog dugogodišnjeg prijatelja, imala je posebnu težinu.
Slika treća. Sjednica Izvršnog odbora Glavnog odbora. To je svojevrsna “partijska vlada”. Ovdje Milo ima ubjedljivu manjinu. Priča se o švercu i kriminalu. Ja precizno, navodeći imena ljudi, lokacije, količine, novac... govorim o zlu u koje je ogrezla Crna Gora. Usred mojih riječi, Radivoje Nikčević nervozno ustaje, stolica škripi po podu, on baca olovku i psuje: “Ti ovjde pričaš o milionima koje neki od nas uzimaju, a ja se svađam sa ženom jer nemam da dijetetu kupim nove patike!” Nikčević je, nedugo nakon toga, “prešao na stranu” Mila Đukanovića. Nadam se, barem, da je ono dijete dobilo puno novih patika.
Ali, ovih nekoliko posebnih a tako istih događaja, bili su tek uvertira.
Prije toga, valja se vratiti na maratonsku sjednicu Glavnog odbora. Moje čekanje i strpljenje se isplatilo. Milo je pristao na smjenu ministara i svog čuvenog Maraša. Tražio je samo, s obzirom na težinu zaduženja, da mu se rok ne utvrdi u danima, već opisno. Prihvatio sam, budući da je opis bio precizan. Za zaključke su glasali svi. Milo sebi nije smio dopustiti još jedan poraz u partiji. Ipak, u rundama je bilo dva nula za mene. Ova druga pobjeda je bila još upečatljivija.
NO, dvije dobijene bitke su direktno vodile u gubitak rata. Na sceni je bila nova taktika. Sve odluke Glavnog odbora su prihvatane, ali nijedna nije izvršavana. Presudnu pomoć Milu Đukanoviću je pružao Svetozar Marović. On je zakazao sjednicu Skupštine na kojoj je trebalo da bude izvršena rekonstrukcija Vlade, ali je tempom rada, omogućio da ta tačka ne dođe na dnevni red ni nakon dva mjeseca. U tom vremenu, oni kojima se spremala smjena, nisu sjedili skrštenih ruku. Posebno je bila aktivna tajna policija. Privodili su i saslušavali sve značajnije funkcionere DPS. Posebno su se posvetili opštinskim strukturama. Slali su službene informacije o tome kako će se pojedini članovi opštinskih odbora izjasniti po pitanju “Momo ili Milo”. Neki od tih dokumenata su došli u moje ruke i ja sam postupio kako zakon nalaže.
Obavijestio sam državnog tužioca, podnio krivične prijave i zatražio parlamentarnu raspravu (Policajac koji mi je uručio pismene dokaze o ovom djelovanju tajne policije, izbačen je sa posla, uz obrazloženje da je službena akta dao “neovlaštenom licu”. Predsjednik Republike, inače, ima zakonsko pravo da koristi informacije SDB, pa teško može biti u toj kategoriji. U dugogodišnjem radnom sporu koji je ovaj vodio, zaključno sa Vrhovnim sudom, sudovi su potvrdili ovo rješenje, što je nesporno dokazalo tezu o “nezavisnom” sudstvu).
Zapostavio sam rad unutar DPS (misli se na partijsko lobiranje) i bio na javnoj sceni, uključujući i rasprave u Skupštini, govoreći o djelovnju tajne policije i načinima kontrole njenog rada, skrivenim finansijskim centrima moći i zastrašivanju i potplaćivnju ljudi. Klub poslanika DPS je već bio pocijepan, a mene je podržavao manji dio. Uz to, taj se broj stalno smanjivao. Usljed toga, nijedan moj predlog nije dobio potrebnu poslaničku podršku. Ali, mene to uopšte nije brinulo.
Međutim, veoma je brinulo Milicu Pejanović-Đurišić. U vrijeme tih teških političkih sukoba, ustalio se običaj da desetak najbližih saradnika navrati kod mene u stan na piće i dogovor šta da se radi sutra. Među njima je uvijek bila i Milica. Štaviše, moglo bi s reći da ona nije spadala u goste, jer su nam stanovi u istoj zgradi, dijeli ih tek jedan zid. I ostali drugari, među kojima je posebno mjesto imao Pavle Bulatović, bili su kao članovi porodice. Svima je stoga, bilo normalno da je Milica bila u kućnoj haljini, umorna od dana punog politike i obaveza koje nameće status supruge i majke. “Šta radiš, pobogu čovječe, upitala me je nervozno? Zar ne vidiš da gubimo na svim poljima? Zašto si, uopšte, išao prema Skupštini, kad znaš da smo tamo u manjini? Imaš li ti neki plan, ili treba da idemo iz poraza u poraz?!”
(NASTAVLJA SE)