Olbrajtova šalje čestitku

Piše: Momir Bulatović
KONAČNO, izbori su održani i nastao je potpuni šok, iznenađenje i nevjerica. Desilo se čudo. Malo nije pobijedio. On je osvojio 46,7 odsto glasova. Za mene je glasalo 47,4 odsto. U apsolutnom izrazu, imao sam 147.615 glasova, odnosno za dvije i po hiljade više od njega. Pobjeda je bila prilično izvjesna, jer sam drugom krugu mogao da računam na još desetak hiljada glasova koje su dobili kandidati prosrpskih stranaka, a koji su ispali iz dalje trke. Za Mila nije preostalo više suverenističkih glasova. Ali, ako ih nije bilo, mogli su biti izmišljeni.
Milica Pejanović-Đurišić je, u ime svog kandidata, izjavila da su oni sigurni pobjednici u drugom krugu, jer će ostvariti **projektovani** rezultat. Ne, nije bila omaška. Nije trebalo da kaže - prognozirani, već upravo **projektovani**. Uskoro se pokazalo šta to stvarno znači.

BRISANJE - PISANJE
PRVO su nadigli galamu da veliki broj mladih ljudi, koji su napunili 18 godina i stekli biračko pravo, između dva kruga glasanja, treba naknadno upisati u birački spisak. To je, naravno, kao argument bilo više smiješno, kada se zna broj stanovnika Crne Gore. Međutim, misija OEBS-a se saglasila da treba omogućiti upis novih birača. Ta ista organizacija je, u susjednoj BiH **zaključala** birački spisak dva mjeseca prije održavanja izbora, nije dozvoljavala nijedan novi upis, jer se pravila ne smiju mijenjati kad proces počne. Ali, ovdje je moglo, što drugdje ne može.
Onda je Vrhovni sud Crne Gore postigao svjetski rekord u ažurnosti i, za samo nekoliko dana donio 13.139 presuda kojima se nalaže upis tolikog broja birača u birački spisak. Da bi se ispisala tolika količina papira, korišteni su kompjuteri Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja. Istovremeno, organi lokalne uprave su, razumije se bez ikakvog zakonskog osnova, izbrisali sa tog spiska 5.334 građana koji su glasali u prvom krugu. Treba li sumnjati da su, hirurški precizno, odstranjeni upravo aktivisti i birački moje partije? Zbog toga se promijenio i ukupan broj birača. Na dan pred drugi krug, on je utvrđen na 469.543 birača. Poslije glasanja je ustanovljeno da iznosi 470.491. Na svim izborima, kada se pojavi samo jedan glas više (ovdje je bilo gotovo hiljadu) u odnosu na biračko tijelo, rezultati se ne priznaju, a postupak se mora ponoviti. Na svim izborima, naravno, osim na ovim na kojima mora da pobijedi **reformisani** Milo Đukanović.
Objektivni posmatrači OEBS-a smatrali su da je sve to u redu. Nije im smetalo ni to što policija izdaje lična dokumenta u sjedištu Milove stranke i što se za glasanje daju nekakve potvrde sa slikom i ličnim podacima koje upisuje MUP, koje služe za identifikaciju birača, a koje nijedan domaći zakon nije poznavao.

IPAK, DRUGI KRUG
KADA sam vidio svo to čudo, donio sam odluku da se povučem. Po zakonu, imao sam vremena za takav postupak. On bi značio da nema drugog kruga glasanja i da se proglašava pobjeda preostalog kandidata. Bio sam siguran da ne mogu da pobijedim ni na koji način. Čak, ukoliko bi se neko zabrojio, pa objavio da imam koji glas više, taj rezutlat ne bi bio priznat od međunarodne zajednice, u čije ime su posmatarči OEBS-a već pokazali pravo lice. (Kasnije, neke diplomate sa kojima sam se godinama poznavao, u diskretnom razgovoru su mi to i potvrdile. Čudili su se kako ja, kao pametan i iskusan političar, nisam to osjetio i izbjegao ovu unaprijed izgubljenu bitku.) Budući da je Milo, svakako, morao da pobijedi, riješio sam da mu ja to omogućim i tako prekinem sve te sramne poslove kojima **o jadu zabaviše cijelu Crnu Goru**. Mene naročito.

Okupio sam svoje najbliže saradnike i obavijestio ih o odluci. Oni nisu htjeli ni da čuju. Smatrali su da je pobjeda nadohvat ruke, da smo organizovani, jači i bolji nego ikad. Računali su na dodatnih dvadest hiljada glasova i vjerovali da Milo ne može da ukrade dovoljno za pobjedu. Nikako nisam uspjevao da ih uvjerim da griješe, odnosno da je Milova ekipa beskrupuloznija nego što zamišljaju, a da iza sebe, sada je bilo definitivno jasno, imaju direktnu američku podršku. Ne, ne i ne, ponavljali su, podsećajući da ovo nije samo moja, već i njihova bitka, da oni mjesecima naporno rade i da ne dozvoljavaju da njihov trud bacim u vjetar. Bez obzira na sve rečeno, odluka je bila moja i ja je nisam htio promijeniti.

Da sam bio pametan, ostao bih pri njoj. Ali, nisam zbog molbe jednog čovjeka. Kada me je Pavle Bulatović, moj prijatelj i čovjek u čiju sam misao i osjećaje verovao više nego u sopstvene, kada me, dakle, on zamolio da ne odustajem i da idem u drugi krug - poslušao sam ga. Znao sam da pravim grešku, ali sam se bojao da bi bila još veća, ne udovoljiti tako odlučnoj molbi svog najboljeg prijatelja.

PREDSEDNIK PO - MORANJU!
NO, valja se vratiti izborima. U njima se, dakle, nije znalo koliko građana ima pravo glasa, koliko ih je izašlo na birališta, do kada se glasalo i kakvi su rezultati. Moja partija je, reagujući na taj haos, podnijela primjedbe na ukupno 116 biračkih mjesta, a Milova na 103. Nijedan prigovor nije razmatran. Nije ni bilo potrebe. U tom opštem i posvemašnjem neznanju, znala se najvažnija stvar. Znao se pobjednik. Razumije se, bio je to Milo Đukanović. Zvanična objava Republičke izborne komisije bila je: Milo Đukanović 50,8 odsto - Momir Bulatović 49,2 odsto glasova birača. Milo je imao 5.884 glasa više i postao predsjednik Crne Gore.

Samo proglašenje rezultata je teklo ovako. Punih šest sati prije objave Republičke izborne komisije, gospođa Medlin Olbrajt, američki državni sekretar, pozdravila je pobjedu demokrate i reformiste Mila Đukanovića. Ona je ocijenila da su izbori bili korektni i slobodni i izrazila čuđenje zašto izborna komisija još nije zvanično proglasila rezultate koje je ona znala (bolje reći presudila).

Predsjednik Republičke izborne komisije (bio je to sudija Marko Dakić, po mojoj ocjeni, korektan čovjek i vrstan pravnik) tražio je da ga primim na razgovor. Bio je na samoj ivici i fizičke i psihičke izdržljivosti, očigledno neispavan i pod velikom presijom. Prilično nepovezano mi je objašnjavao šta mu se dešava, ali sam razumio da još nisu utvrđeni rezultati, a da moraju biti proglašeni. Govorio je o prijetnjama koje mu se upućuju, strahu za porodicu i za samog sebe i... sve u svemu, vidjelo se da mora da objavi Milovu pobjedu, a da mu savjest govori da za to nema sve potrebne elemente i dokaze i da traži da ga ohrabrim da postupi onako kako mora.

RADOVANOVA KOREKTURA
SA hrvatskom stranom (delegacija bosanskih Hrvata i Republike Hrvatske) postignut je sporazum (krstili smo ga **istorijski**) da oni podrže srpski predlog mape međuentitetskog razgraničenja. Bilo je to u Ženevi, u noći na 19. januar 1994. godine. Uslov za to je saopštio Franjo Tuđman. Mapa je za njih bila prihvatljiva, a podržaće je kada Hrvati u Bosni dobiju tačno **sedamnaest i pol posto** teritorije. Bilo je već blizu ponoći. Dogovoreno je da kartografi rade cijele noći i da ujuturo bude dostavljena precizna mapa sa ispunjenim hrvatskim uslovom. Radovan Karadžić je rekao da nema potrebe za zajedničkim radom, već će sav posao obaviti eksperti Republike Srpske. Čini mi se da Tuđman nije ni zatvorio vrata za sobom, kad se čuo glas Radovana Karadžića: **Ima li neko gumicu?**. Milošević i ja nismo mogli da vjerujemo da će da izbriše liniju koju je tek dogovorio. Ipak je to uradio, uz saglasnost svojih saradnika da Hrvatima nipošto ne treba dati takve i tolike teritorije. Ujutro, hrvatska strana je imala manje od šesnaest odsto teritorije po srpskoj mapi. **Istorijski sporazum** je postao istorija.

SUDARI DVOJICE
MOJ poseban utisak je bio da je formirano gotovo nepremostivo nepovjerenje Karadžića prema Miloševiću. Izgleda da nije bilo načina da na to utičem. Posebno, što je skoro isti takav odnos imao i Milošević prema njemu. Dolazilo je vrijeme konačnog raspleta. NJih su dvojica morala da nastupaju zajedno, ili barem usaglašeno, a sve je bilo manje šansi da se to ostvari. Nisu u pitanju bili samo politički interesi. Bilo je tu i emocija, naraslih sujeta i državnih ambicija. Sudar dva autoriteta bio je čeon. Nijedan od njih nije hteo da popusti i povinuje se onom drugome. Trebalo je, dakle, pronaći treće - nesporni autoritet, pred kojim bi obojica mogli da se povinuju, a da ne ispadnu poraženi.
Jedini koji je to mogao da bude - bio je NJegova svetost, gospodin Pavle, patrijarh srpski.

(NASTAVLJA SE)