Šiptari slave Milovu pobedu

Piše: Momir Bulatović
MEĐU prvima koji su pucali u čast “pobjede demokratije u Crnoj Gori” bili su ekstremni Albanci sa Kosova i Metohije. Pukotina između Beograda i Podgorice, koju su rodili ovi izbori, bila je prvi dobar znak za njihove separatističke i terorističke poduhvate. Nizale su se karike istog lanca, iz neumornih ruku glavnih kovača savremenog točka istorije. Istina, u ovom slavlju su pucali u vazduh. Tek kasnije će njihovi ciljevi biti okrenute prema srpskoj policiji, jugoslovenskoj vojsci i svim nealbanskim civilima, žiteljima južne srpske Pokrajine. Iako ne mnogo kasnije.
Slavilo se i pucalo i po cijeloj Crnoj Gori. Milove pristalice su razvile zastave, napravile dugačke automobilske kolone i neštedimice šenlučile.
Pucalo se i na drugoj strani, ali u znak protesta i duboke povrijeđenosti svim dešavanjima tokom predsjedničkih izbora i proglašenja njihovih rezultata. Prvi demonstranti protiv Mila Đukanovića, okupili su se spontano, ali su bili puni opasnog naboja. Da bi se izbjegla nesreća međusobnih sukoba, na najvišem partijskom tijelu je donijeta odluka da stanemo na čelo protesta, da ih vodimo odlučno, ali bez ikakvog nasilja. U tome nam se pridružila i Srpska narodna stranka Crne Gore. Postupljeno je u skladu sa zakonom i demonstracije protiv izborne krađe su održavane redovno, bez incidenata i sa kulturnim sadržajem koji se mogao smisliti na licu mjesta. Tako smo i dočekali i proslavili srpsku novu 1998. godinu.
Ali, ovi protesti, ma koliko bili masovni i mirni, nisu mogli zaslužiti epitet - demokratski, poput onih u Srbiji, prilikom utvrđivanja rezultata lokalnih izbora. Kamere Si-En-Ena i čuveni ratni izvještač gospođica Kristijan Amanpur, poslali su u svijet slike “bradatih i krezubih” ekstremista, koji se protive “reformama i demokratiji”. Presuda je bila i medijski potvrđena. Ostale mreže i stanice su je poslušno izvršavale. Amerika je oštro upozorila Srbiju i Miloševića da “odustanu od pokušaja svrgavanja” demokratskog lidera Crne Gore. Učestale su posjete Podgorici svih značajnijih ambasadora u Beogradu. S jedne strane, cilj im je bio svojevrsno poklonjenje čovjeku koga su, praktično do juče, kritikovali i bojkotovali, a sada im je naređeno da ga podrže svim snagama. S druge, u razgovorima koje su vodili sa odlazećim predsjednikom, jasno su stavljali do znanja koga njihove vlade podržavaju i apelovali na mene da zaustavim proteste i doprinesem što bržoj normalizaciji prilika u državi.
Na moje argumente i dokaze da je izvršena izborna prevara protiv koje se nisam pobunio ja (jer znam pravila po kojima se cijela igra vodi), već obični ljudi, koji imaju pravo da, još uvijek, vjeruju u istinu, pravdu i slobodu... samo su slijegali ramenima. O tome se u njihovim zemljama već odavno razmišljalo na drugačiji način. Došao je red da se i ovdje to prihvati. Jedino mi je Rikardo Sesa, italijanski ambasador, polušapatom kao znak poštovanja naših dotadašnjih odnosa, procijedio da tačno zna šta se ovdje dešava. NJegov posao je, međutim, da čim pređe moja vrata, održi hvalospjev Milu Đukanoviću.
To je stav njegove vlade i to je profesionalna obaveza. Odlazeći, stisnuo mi je ruku i zamolio me da ne posustajem. Mafija je toliko zlo, rekao je ozbiljnim glasom, da sa njime ni Italija ne može da izađe na kraj. Mala Crna Gora, koju je upoznao i zavolio, neće imati nikakve šanse da pobijedi u borbi protiv nje, ako se odustane već nakon prvog poraza. Rekao je to i otišao da hvali Đukanovića. Umirio je svoju savjest, malo je olakšao moju muku, ali ništa nije bilo promijenjeno.
KAKO su se protesti širili, a dokazi o izbornoj krađi gomilali i javno iznosili, došlo je vrijeme da se američki pulen Milo uzme u neposrednu zaštitu. U Crnu Goru je stigao Robert Gelbard, specijalni američki izaslanik za Balkan. Od mene je javno i ponovljeno zatražio da “mirno predam vlast svom nasljedniku”. Bilo je to smiješno. Kakvu vlast? Ako misli na sudove, policiju, državnu upravu, lokalne zajednice... sva ta vlast je odavno, a posebno tokom izbora, bila u rukama Đukanovića. Ona ga je i dovela - bez obzira na svu američku i drugu podršku - do predsjedničke fotelje.
Gelbard je, naravno, znao u čijim su rukama te poluge moći. U razgovoru koji smo vodili u vili “Gorica” 8. januara 1998. godine, nije tražio da predam vlast, nego da prihvatim Đukanovićevu pobjedu, da budem prisutan njegovoj inauguraciji i odmah “raspustim” demonstacije. NJima je, dakle, trebala moja saglasnost i potčinjavanje, a ne primopredaja nepostojećeg. Znao je da traži veliku uslugu od mene i koliko mi to može teško pasti. Zato, iznio je svoj predlog, on nudi pravednu kompenzaciju. SAD daju Crnoj Gori pomoć od dva miliona dolara. Ja samo treba da kažem koliki dio tog novca treba da bude moj i, kada isplata bude izvršena, ispunim svoj dio pogodbe.
Odbio sam bez razmišljanja. On nije mogao da vjeruje. Cifra je bila značajna i za njihove, a ne tamo neke crnogorske prilike. Rekao sam mu da bih ja bio sretniji da oni prištede te pare, a Crnoj Gori vrate njene, koje godinama posle sankcija drže zamrznute u svojim bankama i koje su desetak puta veće od pomoći što se nudi. Što se tiče ponude meni lično, moje je bogatstvo što mogu da stanem pred narod okupljen na mitingu. Ako bih uzeo jedan jedini dolar, oni bi to osjetili i imali bi pravo da me prezru na način koji ne bi iskupile sve pare ovog svijeta. Dakle, hvala lijepa, ali ne.
TO, razumije se, nije promijenilo ništa. Krupni poredak stvari je ostao isti. Ali, u onoj mikroskopskoj tačci, tamo gdje se lične bitke dobijaju i gube, to se računalo kao jedinstvena pobjeda. Moja pobjeda! U porazu koji mi je određen, ja sam se primicao pobjedi. Ako ni protiv koga drugog, ono protiv samoga sebe. Nisam prihvatio novac, a osjećao sam se kao najveći bogataš na svijetu. Bio je to, po svemu, izrazito lijep osjećaj.
Nisam otišao na ceremoniju proglašenja svog nasljednika. Demonstracije su bile nastavljene. Danom isteka predjsedničke dužnosti, simbolično sam vratio mandat okupljenom narodu i izrekao zvanični stav svoje partije da Crna Gora nema predsjednika. Starom je isteklo vrijeme, a novi nije izabran na način koji propisuju Ustav i zakon. Projektovana pobjeda stvorila je reakciju u vidu nepriznate pobjede. Milo Đukanović koji je postao predsjednik zahvaljujući virtuelnoj većini, dobio je nerješiv problem u “manjini” birača. Jer, ovi su bili stvarni ljudi, oni koji žive ovdje i sve znaju i koji su bili gnjevni i nisu se mirili sa prevarom.
Demonstracije su, na kraju razbijene grubom, nezakonitom i poluvojničkom intervencijom policije, što je Zapad pozdravio kao demokratsko sredstvo i način prevazilaženja unutrašnjih razmirica. Crna Gora je zapala u duboku krizu. NJeni putevi su vodili ka prijevremenim parlamentarnim izborima i daljim godinama bitisanja u oštroj raspolućenosti.
Eto, zbog svega što se tad desilo i što će uslijediti, bilo mi je draže da sam ovako izgubio, nego li da sam onako pobijedio.
Mudri ljudi znaju da se u svakoj pobjedi kriju začeci budućeg poraza. Ali, i da ne važi obrnuto. Posebno ne u politici. U njoj se iz poraza skoro nikada ne nazire neka nova pobjeda, iako za većinu političara postoji ovakva iluzija i zanosno ih mami.

Kraj