Gazde u svojoj kući

Piše: akademik Čedomir Popov


KOLIKO je Garašanin brinuo o očuvanju srpskog življa u Sremu, Banatu i Bačkoj pokazaće se vrlo brzo: u Revoluciji 1848-1949. Puštajući u Banat i Bačku srbijanske dobrovoljce, on je pisao Đorđu Stratimiroviću: "Mi gledamo na stvar naše braće po krvi, koji tamo žive, kao na svoju sopstvenu, te smo spremni na bilo koju moralnu i materijalnu žrtvu da im pomognemo za zajedničko dobro."
Kad je reč o srpskim zemljama oslobođenim od Turske, njima bi upravljali tamošnji ljudi, pripremljeni na vreme od Srbije za vršenje državnih i upravljačkih funkcija. U tim zemljama se, uz to, mora brižljivo negovati prijateljstvo sunarodnika katoličke vere, i to uz pomoć i saradnju samih katoličkih (pre svega franjevačkih) sveštenika i kaluđera. Što se tiče Bugara, nužno je podsticati razvoj njihove nacionalne svesti i raditi na oslobađanju njihove crkve od grčke duhovne prevlasti. U Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji, u prvo vreme neophodno je što tačnije upoznavanje tamošnjeg stanja.
Svoj najvažniji cilj - oslobođenje i ujedinjenje Srba na Balkanu (onih pod turskom vlašću) - Garašanin je planirao da ostvari pozivanjem na "sveto istoričesko pravo", verujući da ga je Srbima u nasleđe ostavilo carstvo Dušana Silnog. Bez jasne predstave o tome šta je sve ovo carstvo obuhvatalo, Garašanin je zamišljao da će ono baš ujedinjavanjem Srbije, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore i Stare Srbije, biti obnovljeno. Nije se, međutim, odricao ni "vatrenog čuvstva narodnosti", obrazovanog kod Srba na osnovu zajedničkog porekla i jezika, koje im, udruženo s istorijskim pravom, obećava "veliku budućnost", a ne "Veliku Srbiju".
IZ ovog što je rečeno o Garašaninovom nacionalnom programu, vidi se da je to srpski program iz kojeg, već u izvornom tekstu Načertanija 1844, nije bila isključena ni mogućnost šireg južnoslovenskog (ili jugoslovenskog) povezivanja i rešenja srpskog nacionalnog pitanja u jugoslovenskom okviru. Pri tom je Garašanin svestan da će svako od ova dva moguća rešenja naići na žestok otpor Habzburške monarhije, ali se, kao i njegovi poljski savetodavci, pouzdavao u podršku zapadnih sila, Engleske i Francuske, koje imaju interes da balkanski prostor brane od prevlasti i Austrije i Rusije, uz pomoć jedne jake države Južnih Slovena.
Za razliku od Poljaka, Garašanin je brižljivo izbegavao iznošenje antiruskih raspoloženja i kvalifikacija.
Dopuštajući i pretpostavku da se srpsko pitanje rešava u južnoslovenskim okvirima, Garašanin je zapravo ostavljao i mogućnost da jednonacionalnu srpsku državu zameni višenacionalnom srpsko-hrvatsko-bugarskom Južnoslavijom (Južnom Slavijom).
Dok je u prvoj fazi svoje političke aktivnosti za vreme kneza Aleksandra Karađorđevića razmišljao prvenstveno o prvoj fazi borbe za srpsku državu, u drugoj, kao ministar spoljnih poslova kneza Mihaila, evoluirao je prema jugoslovenskom rešenju, uspostavljajući veze sa antiaustrijskim pokretom u Hrvatskoj (biskupom Štrosmajerom) i bugarskim revolucionarnim organizacijama. U tom pogledu imao je punu podršku kneza Mihaila.
Tačnije bi bilo reći da je u ovom pogledu Garašanin sledio mišljenja kneza Mihaila, koji je prihvatao rešavanje srpskog pitanja u okviru saveza sa Bugarima i Hrvatima, s tim da vođstvo u toj konfederaciji zadrži Srbija. "Hrvati su na periferiji, mi smo u centru kruga", govorio je. Slično je mislio i o Bugarima.
NE protiveći se ovim kneževim idejama, Garašanin je, ipak, verovao da ujedinjena srpska država mora prethoditi bilo kojoj formi južnoslovenske države. Ni sam ne zanemarujući Bugare i njihovo ujedinjenje sa Srbijom, Garašanin je, kao i knez Mihailo, pomišljao i na uključivanje Grka i Rumuna u još širu, balkansku konfederaciju. U svakom slučaju, bilo da je reč o južoslovenskom ili balkanskom povezivanju, Garašanin je ostao privržen svojoj izvornoj misli da svaki narod mora ostati "gazda u svojoj kući", a da Srbija "namerava da se postavi na čelo južnoslovenskih država..."
Posle pogibije kneza Mihaila 1868, najistaknutija ličnost srpske nacionalne politike Jovan Ristić vratio se izvornom Garašaninovom planu o stvaranju jedinstvene srpske države, ostavljajući sve druge kombinacije za neku dalju budućnost.
Pored Garašanina, četrdesetih godina DžIDž veka napisao je svoj nacionalni program i srpski kapućehaja u Carigradu Konstantin Nikolajević. To je bio plan o stvaranju Srpskog kraljevstva diplomatskim putem. Držan u tajnosti, a i u datim istorijskim uslovima neostvariv, pao je u zaborav i nije dao praktičnih rezultata.
Ni u jednoj od ovih faza Garašanin nije ostvario nikakav konkretni rezultat. Konzervativnih pogleda i opredeljenja, turkofil u unutrašnjoj politici ustavobraniteljskog vremena, preoprezan i brižljiv da ne izaziva netrpeljivost Rusije i Austrije prema Srbiji (u čemu se udaljio od svojih poljskih savetodavaca), Garašanin je svoj nacionalni program temeljio prvenstveno "na svetom istorijskom pravu", a ne na prirodnom pravu i načelima nacionalnih revolucija. "Na junake Novog veka nije se mogao pozivati jer su oni državu gradili na prirodnom pravu i revoluciji." (Radoš Ljušić)


Feljton je napravljen prema knjizi akademika Čedomira Popova "Velika Srbija - stvarnost i mit" koju je izdala Knjižnica Zorana Stojanovića iz Sremskih Karlovaca.