Udar na Vuka

Piše: Čedomir Popov


SLIČNOJ vrsti optužbi za stvaranje velikosrpske ideologije, poput Garašanina, bio je podvrgnut i Vuk Karadžić zbog svojih ideja o jezičkoj osnovi nacionalne pripadnosti. Sledbenik ideja Adelunga, Herdera, Dobrovskog i Kopitara, Vuk je svoje poglede o tom pitanju formulisao još 1836, ali ih je objavio tek 1849. U svom poznatom radu "Srbi svi i svuda", koji je s hrvatske strane već sto pedeset godina ozloglašavan kao najčistiji izraz velikosrpskih težnji, on je, na osnovu pomenutih teorija, govorio o jezičkom jedinstvu. Srba "tri zakona" (tri vere): pravoslavne, katoličke i islamske.
Već u uvodu svoje rasprave napisao je: "Zaista se zna da Srbi sad žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka i između Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gde je Dušanova stolica Prizren, Srpska patrijaršija Peć i manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka do Sentandreje, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane.
Svi su oni Srbi zato što govore ne samo isti jezik, već i isto štokavsko narečje. Iako neznatno različito od štokavskog je i čakavsko ili kajkavsko narečje, koje Vuk ne želi da po svaku cenu ubraja u srpski jezik.
Zašto, međutim, sve pripadnike štokavskog narečja naziva Srbima i kad oni imaju drugu, katoličku ili islamsku, a ne pravoslavnu veroispovest? Zato veli što se samo oni, kojih ceni da ima oko tri miliona, uprkos svim socijalnim i pravno-političkim razlikama i sistemima u kojim žive, svi nazivaju Srbima ili Srbiljima. Muslimani, međutim, mada među njima `ni od stotine jedan ne zna turski`, sebe smatraju `pravim Turcima`.
JOŠ je čudnovatiji slučaj pripadnika `Zakona rimskoga`, koji `sami sebe` nazivaju Slavoncima, Bošnjacima, Bosancima, Dubrovčanima, Dalmatincima, Bunjevcima, Šokcima, Latinima, a učeniji među njima Ilirima ili Ilircima. Samo poneki među njim, oni iz Zagrebačke, Virovitičke i Križevačke županije, teritorije koja se naziva Hrvatskom, ponekad sebe nazivaju Hrvatima".
Zato se Vuk čudi kako to da svi Južni Sloveni koji govore jedan jezik (štokavsko narečje srpskog jezika) ne mogu da prihvate i zajedničko ime, kao, na primer, "Nemci i Mađari, kojih ima i katolika i protestanata (luteranaca i kalvinista), pa čak i "Arnauti" (Albanci) koji su i muslimani i katolici i pravoslavci. "Svaki Arnautin musliman dao bi deset Turaka za jednog Arnautina rimske vere, ili bi svaki Arnautin rimske crkve ubio deset svojih katolika da bi spasao jednog Arnautina muslimana. Samo Južni Sloveni ne mogu da prevaziđu svoje verske razlike, pa i omraze ne bi li se nacionalno ujedinili".
Vuk je optimista i veruje da će se od oko pet miliona pripadnika srpskog jezika stvoriti jedna nacija, ne sluteći da će nasuprot nacionalno već integrisanim Srbima, religija u DžIDž veku izgraditi Hrvate, a u DžDž bosanske muslimane kao posebne, Srbima nesklone (ili neprijateljske) nacije. Ipak, on ovu versku podelu nije potcenjivao, već je ostavljao mogućnost da štokavci katoličke vere, ako tako budu želeli, ne prihvate srpsku nacionalnost i ime već se opredele da budu Hrvati, a svoj jezik, iako je on zaista identičan sa srpskim, nazovu svojim imenom.
IZ rečenog, jasne su bar dve stvari. Prva je da u Vukovoj nacionalnoj ideji, zasnovanoj na jezičkoj teoriji koja je tada vladala Evropom, nema ni traga od nacionalne, velikosrpske agresivnosti i isključivosti, tim pre što je istovetnu misao i poglede na južnoslovensko jedinstvo više od pola veka pre Vuka (1783) zastupao bivši jezuitski kaluđer Jozef Dobrovski. Uz sve to, i sami hrvatski pisci i lingvisti su 1850. znamenitim Bečkim dogovorom sa srpskim predstavnicima prihvatili gledište da jedan narod ima i jedan jezik. Osim toga, mnogi dalmatinski katolici (neko vreme i famozni don Mihovil Pavlinović) smatrali su Dalmaciju srpskom zemljom, koja u civilizaciju treba da ide pod vođstvom Srbije.
Medo Pucić je, na primer, pisao 1867. da je Dubrovnik "srpska republika", a pesnik Luka Botić i istoričar Natko Nodilo su tvrdili da je u Dalmaciji srpska nacionalna svest odnela pobedu.
Za srpski naziv svog jezika zalagali su se i đaci zadarske katoličke bogoslovije, koji su osnovali udruženje "Regimenta ne boj se". Zato je i svako poređenje Vukovog "velikosrpstva" i Starčevićevog velikohrvatstva neodrživo. "Vukovo pansrpstvo počiva u oblasti filološko-kulturne tekovine, dok Starčevićevo panhrvatstvo počiva u oblasti
državno-političke ideologije". (Milorad Ekmečić)

(Nastaviće se)