Do poslednjeg dana, pred odlazak na ve?ni po?inak, i iz bolesni?ke postelje, Mileva brinula o sinu.Za vreme Drugog svetskog rata, Mileva Ajnštajn u humanoj misiji.
Piše: Vojislava Latković
EDVARD - Tete, povremeno odlazi na lečenje u sanatorijum, pa je Mileva primorana da mu ide u posete i da moli da ga puste kući da čim mu bude bilo bolje.
A onda je stigla vest iz Novog Sada o smrti Milevine majke Marije.
Mileva, utučena, krenula je na put sama. Sa sestrom Zorkom je ušla u njenu predivnu baštu. Nabrale su ogromne bukete cveća i otišle da ga stave roditeljima na grob.
Teška srca, ostavljajući svoju bolesnu sestru, Mileva se vratila u Cirih.
Albert Ajnštajn živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama u gradu Prinstonu. Morao je da izbegne, kad je buknuo Drugi svetski rat.
Mileva je u Cirihu sa Teteom. Stariji sin Buja i Albert su u Americi - svi van domašaja vatrene stihije. Sa neutralne teritorije Švajcarske, Mileva Ajnštajn prijateljima nudi pomoć. Interesuje se za svoje drugarice i rođake u zemlji. Čuvši za oslobođenje Beograda, u oktobru 1944. godine, Mileva s prijateljima ga proslavlja u svom stanu Hutenštrase 62. Tu je njen sin. Sede zajedno u onoj lepoj sobi - salonu, gde su uvek primali goste. Planiraju kako da prirede ovu skromnu svečanost za svoje bliske i najdraže.
Na početku 1947. godine zdravstveno stanje Edvarda se pogoršava. Mladić je trpeo jake bolove, dobijao napade. Albert s Milevom komunicira preko sekretarice Helene Dukas. O svemu je obavešten. Obećava pomoć i šalje je.
MILEVA je te godine preživela nekoliko blagih moždanih udara koji su ostavljali, naizgled, nevidljive posledice.
Brižna majka obilazi Tetea po snegu, kiši i vejavici. Svakog dana pešači uzbrdo do sanatorijuma, pa često i po raskvašenom snegu. Zanesena, omađijana brigama, spotiče se na uvelom lišću, pada i lomi levu nogu. Našli su je prolaznici na putu. Bila je u nesvesnom stanju. Smeštena je u bolnicu, u Colikerbergu. Obilaze je odani prijatelji, porodice Hurvic i Albertova sekretarica Helena Dukas, koja je obavestila da će Albert poslati novčanu pomoć za nju i sina.
Njen oporavak je, ipak, relativno, brzo usledio, pa se opet našla kod kuće sa sinom. Tete je bio pažljiv i dobar. O njemu se brinuo pratilac, a ona je imala pomoć u kući. Obe kuće je već bila prodala. Morala je tim novcem da leči sina. Ponovo se vraća u bolnicu.
Svakog dana Milevi dolazi sin, Tete, u posete. On je sada u fazi potpunog smirenja. Sedi pored njene postelje i teši je.
POSLEDNjEG dana, pred odlazak na večni počinak, Mileva je bila potpuno svesna. Sa svima je razgovarala, raspitivala se o zdravlju prijatelja, smešila se sinu koji je pomislio da će ipak ozdraviti. Tražila je da jede i pije vodu. Zamolila je Lizbetu da je počešlja da bi dobro izgledala kad joj dolaze u posete. Najzad, govorila je i razmišljala o povretku kući. Zapitala je ljubazno gospođu Kerekeš da li je kuća uređena jer će, verovatno, doći gosti. Pogledala je sina, pa rekla:
- Tete, meni je dobro. Opet ćemo boraviti na terasi i posmatrati Cirih noću, pod svetiljkama...
Čim je, namah, zatvorila oči, počeo je da je hvata prvi san. Svi prisutni osetiše čudnu tišinu koja zastrašuje.
Neka ubitačna jeza i mora zavlada u bolničkoj sobi. Čekali su da se probudi, povrati i nešto kaže, možda, kao poslednju poruku. Otvorili su prozor da uđe čisti vazduh. Lagano je utonula u san.
Nepomično je ležala širom otvorenih očiju. Umrla je mirna i spokojna. Sin je njeno lice okvasio suzama.
Sahranjena je na Nordhajm groblju u Cirihu, 1948. godine.
KRAJ