Bomba u - špajzu

07. 11. 2007. u 00:00

Stare nuklearne glave velike sile ne uništavaju, nego ?uvaju u rezervi, samoj po sebi rizi?noj od samoeksplozije. Svet više uznemirava mogu?nost da teroristi do?u do "džepnih" atomskih naprava

Piše: Milan ŽDRALE
DANAS kada se pogleda sa ove distance, čovek ne može da se načudi kakvu su suludu trku u naoružavanju vodile SAD i SSSR u drugoj polovini 20. veka, posle katastrofe koju je doneo Drugi svetski rat. Čak ni tragedije Hirošime i Nagasakija nisu opametile velike. Nisu opametile nikoga, jer svi hoće oružje i samo oružje. Zašto?

Posle velikih tragedija u Japanu, kao da se ništa nije dogodilo, započela je trka dve velesile. Amerikanci su četiri godine punili svoje atomske arsenale pre nego što su Sovjeti napravili prvu nuklearku. Zbog toga nije ni čudo što je Amerika u vreme kubanske drame imala četiri puta više projektila od Sovjetskog Saveza. Ta nesrazmera nije bila nikakva garancija za Amerikance. Da je došlo do sukoba, obe zemlje bi bile uništene, a Planeta bi zbog visoke radioaktivnosti bila - pusta.

Kubanska kriza je rasplamsala trku u naoružavanju, pa 10 godina kasnije te dve velesile imaju toliko oružja da su mogle uništiti jedna drugu po 30 puta. Sve do 1972. godine Amerikanci su imali više nuklearnih glava od Sovjeta. Tada su Sovjeti imali 2.167 projektila, a Amerikanci 2.165! Međutim, na osnovu samo jednog elementa (broja projektila) odnos snaga se nije mogao uporediti. Tačan odnos se nikada nije mogao utvrditi. To nije uspelo ni timovima najboljih stručnjaka obe velesile.

Odnos snaga zavisi i od kvaliteta prenosnih sistema, odnosno od pojedinačne snage svake bojeve glave. Ono što je bilo poznato je činjenica da su Sovjeti posle 1972. godine stalno povećavali prednost u broju nuklearnih glava.

Uvidevši svu besmisao svoje opsednutosti tim arsenalima, u Americi i Sovjetskom Savezu su počeli da razmišljaju da se nešto preduzme i zaustavi trka u naoružavanju. Tako su 1969. godine započeli pregovori poznati pod nazivom SALT. U pregovore SALT bilo je uključeno samo oružje koje ima domet veći od 5.500 kilometara, a snagu veću od 5 bombi bačenih na Hirošimu, tj. veću od 100 kilotona. Dakle, ovi pregovori su se bavili isključivo raketama dugog dometa (interkontinentalne rakete). Prvi sporazum između dve velesile (SALT - 1) zaključen je 1972. godine u Moskvi. Cilj sporazuma bio je ograničavanje nuklearnih arsenala i zaustavljanje trke u naoružavanju.

Posle potpisivanja ugovora SALT - 1, vršene su pripreme za sporazum SALT - 2. Pregovori su dugo trajali, tako da je sporazum bio potpisan u Beču 18. juna 1979. godine. Bio je to korak napred. Ugovor je ograničio broj projektile s obe strane kao i broj lansera, ali su mogućnosti za kršenje dogovora bile prisutne, a što je još gore, nuklearni arsenali supersila ostali su tako veliki da su opet jedna drugu mogle višestruko uništiti. I posle potpisivanja ugovora SALT - 2, u svetu je te 1979. godine bilo 22 miliona vojnika pod oružjem, 117.000 tenkova, 66.000 borbenih aviona, oko 7.000 ratnih brodova. U celom svetu bilo je oko 15.000 nuklearnih glava. Na naoružanje u svetu tada se izdvajalo isto onoliko dolara koliko je bilo ukupno zaduženje zemalja u razvoju. To je bila žalosna činjenica.

Krajem 20. veka u svetu su se dogodili veliki politički potresi: raspali su se Sovjetski Savez i Varšavski pakt. Istovremeno NATO ne samo da se nije rasformirao, već je počeo da se širi i tako je ravnoteža totalno narušena, a umesto bipolarnog dobili smo monopolarni svet sa jednom supersilom (Amerika). Tada je nastao haos u svetu: Amerika je počela da gazi slabije od sebe, a sve pod izgovorom uvođenja demokratije! Kakva je to uvedena demokratija, najbolje se vidi u Iraku.

Kada se raspao Sovjetski Savez, veliki broj nuklearnih glava ostao je u Ukrajini, Kazahstanu, Belorusiji... To oružje se moglo otrgnuti kontroli i doneti planetarnu katastrofu. I u novonastaloj situaciji Amerika i Rusija su nastavile da razgovaraju o daljoj kontroli naoružavanja i smanjenja nuklearnih glava. Tako je 1991. godine potpisan START - 1 (Prvi Strateški sporazum o redukciji strateškog naoružanja). Po tom sporazumu dozvoljeno je Vašingtonu i Moskvi da drže 6.000 strateških bojevih glava na bombarderima, podmornicama i na raketnim lanserima sa zemlje. Godine 1993. potpisan je START - 2 koji treba da izvrši novu redukciju bojevih glava između 3.000 i 3.500 i da tako bude smanjena opasnost od uništenja sveta. Ipak, i sa tim potencijalima moguće je uništiti civilizaciju. A što je jako zabrinjavajuće, nijedan od ovih ugovora nije precizirao broj bojevih glava stavljenih u rezervu.

Bez obzira na ove sporazume trka u naoružavanju se neće nikada zaustaviti. To je prokletstvo ove civilizacije! Prava kontrola naoružavanja i nije moguća. Nuklearne sile ostavljaju stare nuklearne glave na police i čuvaju ih u rezervi. Nije poznato zašta će im te rezerve, jer u slučaju primljenog prvog udara ili nekog spektakularnog terorizma, te nuklearke na policama mogle bi doneti samouništenje.

Raspadom Sovjetskog Saveza zapretila je velika opasnost svetu zbog odsustva ravnoteže. Danas kada je Rusija obnovila i modernizovala svoje nuklearne potencijale uspostavljena je ravnoteža i to je najbolja garancija da bi atomsko oružje opet moglo pored straha predstavljati i nadu čovečanstva.

Čak i tokom najvećeg pada Rusije za vreme Borisa Jeljcina 1999. godine, jedne novine su pisale o nuklearnim potencijalima ove zemlje koja je tada imala u svetskim morima 52 podmornice sa 440 balističkih raketa i 2.272 nuklearne glave! To je samo jedna komponenta ruskog atomskog potencijala. Rusija ima i moćne rakete koje se lansiraju sa zemlje. Te 1999. godine Rusija je imala moćne rakete "Topolj - M". Samo jedna takva raketa za 30 - 40 minuta od lansiranja može svaki američki grad da pretvori u prah i pepeo. Danas je Rusija jako moćna, njeni sateliti pokrivaju celu zemaljsku kuglu i nikakva predradnja koja bi nagovestila lansiranje raketa sa nuklearnim glavama ne bi se mogla izvršiti, a da ne bi bila otkrivena. Dakle, iznenađenja su isključena. Moćni ruski radari snimaju sve, od Severnog do Južnog pola!

S druge strane, američki nuklearni potencijali su takođe ogromni i ubojiti. I Amerikanci imaju sve, i više od toga. Ravnoteža straha čuva svet od uništenja.


BOMBA U - TORBI

OPASNOST preti i od terorizma: ako nije moguće napraviti atomski pištolj ili atomsku bombu, sasvim je moguće napraviti malu atomsku bombu koju bi teroristi mogli preneti u nekom automobilu i uništiti jedan grad. Čak i u torbi se može preneti manja atomska bomba. Njen princip izrade je jednostavan. Potrebna je samo odgovarajuća količina čistog uranijuma ili plutonijuma, ostalo je lako rešiti.
KRAJ

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije