Napad na Kravicu

Ljiljana Bulatović

08. 06. 2008. u 00:00

Plja?kanje Kravice trajalo nekoliko dana. U koloni od nekoliko kilometara niko nije išao “prazan”

NA zgradi opštine u Srebrenici osvanuo je natpis: Preki vojni sud! Među sudijama i Zulfo Tursunović. Za ovog Naserovog zamenika Ibran Mustafić kaže: “Zulfo je nepismen, a 1970. i neke u Kojinoj kafani u Srebrenici počinio je dvostruko ubistvo. Bio je najpre osuđen na smrt, pa mu je kazna zamenjena za 20 godina, a odležao je 14 godina robije.”
Naser Orić je Zulfu predložio za odlikovanje “zlatni ljiljan”. U obrazloženju je napisao da je Zulfi nadimak Bato i da je uzorni srebrenički domaćin. Evo još nekoliko podataka o ovom sudiji prekog vojnog suda. Rođen je u Sućeski, opština Srebrenica. Jedan je od komandanata muslimanskih bandi ovog kraja, kriminalac osuđivan više puta za ubistvo. Bio je organizator i predvodnik mnogih napada na srpska sela. Pored ostalih, napao je i spalio Osredak, 14. maja 1992, Zagone 5. jula 1992. i Kravicu na Božić, 7. januara 1993. godine.
Surovo je zlostavljao civile u srebreničkom zatvoru. Posle jedne Zulfine torture Ljubica Gagić izvršila je samoubistvo, popila je kamenu sodu. Zulfo je opljačkao imovinu mnogih Srba.
U to vreme, prema tvrđenju Mustafića, vodi se opšta hajka prema nekim Muslimanima koji nisu bili po volji Naseru Oriću. U prostorijama Vojne policije njima “prebiraju rebra”. “Srebrenica je dobila Velikog gazdu i male, ’gazdiće’, do rata ubogu fukaru”, kaže Mustafić i dodaje:
“Dok po Srebrenici glad i smrt haraju, Naser uživa na sve načine. Tako smo jednom došli kod njega u stan u Lemelama na Panađurištu, gde su bile Šehida, udovica ubijenog Jakuba, i njena kći Zijada... Gazda je u susednu sobu zovnuo Zijadu da ga, kako reče, malo izmasira. Odgegao se Naser i Zijada je krenula sa masažom. Imala je već petnaestak godina, tako da je već bila upotrebljiva za masažu, ali je problem što se jadna zaljubila u gazdu... Saznanja da su neki ’jahali’ devojčice za kilogram brašna, kojima po godinama mogu biti dedovi, učinila su me jačim u stavu da nikada nisam kročio na bilo kakvo okupljalište...”
Opisujući patnje muslimanskog stanovništva srebreničke opštine, Mustafić kaže: “Ko je šta imao od stoke, klao je i menjao za brašno. Kilogram mesa je u početku bio kilogram kukuruza, ali je cena mesu padala. Kilo mesa za pola kila kukuruza. Ne da niko kukuruz za meso. Sto kila pšenice došlo do 2.000 DM... Dok je narod gladovao, drugi su se bogatili. Za pojedine komandante je radila vršalica, tako da je cena žita bila bolja nego ikada... Pojedini mlinari su počeli da nosaju zlatno prstenje i zlatne lančiće. Na Osmačama su žene davale prstenje za pregršt krompira.”
“Kako je vreme više odmicalo, piše Mustafić, sve sam više sretao žive mrtvace. Za to vreme Gazdi je med bio omiljena hrana. Ponekad je i kilogram bilo njegovo dnevno trebovanje... Došlo je vreme da skapavamo od gladi. Nikada sebi ne mogu odgovoriti na pitanje da li je to našoj hunti bilo stalo da skapavamo od gladi? Večito me mučila dilema, da li je njihova logika bila da trebaju unovčiti svoje novostvorene zalihe ili da glad nema očiju, pa da je gladnog lakše motivisati za nova osvajanja.”
MustafiĆ ovako opisuje muslimanski pohod na Kravicu: “Bio je 6. januar 1993. Badnje veče uoči pravoslavnog Božića. Ujutro sam saznao da je ranom zorom krenula akcija, na Kravicu. Sa rođakom Kemom krenuo sam i ja prema Kravici. Na isturenom komandnom mestu na Jagliću nismo našli nikoga. Kada sam pogledao prema Kravici, talas dima kretao se prema Bratuncu. Bilo mi je krivo što nisam znao za akciju. Sa Jaglića sam jurnuo prema Kravici, iz koje je narod već kuljao kao da se vraćao sa vašara.”
“Niko, kaže Mustafić, nije išao prazan, kolona od nekoliko kilometara je iza sebe vukla sve šta je stigla. Najveći sretnici bili su oni koji su doprli do belog brašna, pšenice i soli... Kako je padao sneg, a noću su bili jaki mrazovi, glavno sredstvo prevoza bili su kapci od šporeta na drva ’smederevaca’. Kada sam video da jedan čovek iz Kravice, uzbrdo, po snegu vozi bicikl, odlučio sam da se vratim. Mogu da zamislim da je neko poneo deterdžent, rakiju, pa i suđe, ali mi ni do danas nije jasno da 7. januara iz Kravice po dubokom snegu uzbrdo vozi bicikl.”
Mustafić kaže da su posle pada Kravice, konvoji sa hranom ispred njegove kuće prema Srebrenici defilovali neprestano tri-četiri dana. “Kravica očito nije ni očekivala napad, nego lagodan doček pravoslavnog Božića. Zanimljivo, tada je u akciji na Kravicu bio ranjen Veiz Šabić, koji je komandovao jedinicama iz Konjević Polja. Nije čudo što je ranjen, ali je jako čudno što je ranjen s leđa!?”
Mustafić zapisuje i ovo: “Na putu iz Jezeštice sretoh jednog momka iz Šušnjara sa volovskom zapregom. Kola su bila puna dasaka od razvaljene kace i još ponekih potrepština. Vidim, za neke je pljačka postala hobi. Produžih dalje prema centru Kajića. Jedan iznad ceste, drugi ispod, ležala su već prilično opuzla dva tela srpskih boraca. Nisu bila ni ukopana. Nastavismo dalje. Kravica je delimično izgorela i devastirana, Sandići porušeni, Lolići devastirani, Pervani izgranatirani, Hrnčići u malo boljem stanju...”
Autor “Planiranog haosa” priznaje da se i on prihvatio nekoliko kutija praška za pranje rublja i još nekih artikala. “Na ulazu u samu Kravicu piše Mustafić, sustigao nas je kombi, koji je išao iz Konjević Polja. Kombi je bio pun, tako da smo se jedva ugurali. Kada smo stigli na Avdaginu njivu, kombi stade, jer se dalje moralo pešice. Sa nama je izašlo i troje zarobljenika, koje je trebalo prebaciti u zatvor u Srebrenicu. Do sada su bili u pritvoru u Konjević Polju. Bila su dva muškarca i jedna ženska osoba. Jedan Žućo, kojeg su naši borci tako i nazivali, bio je u malo boljem stanju, starosti oko 25 godina, a drugi muškarac po izgledu je bio tek možda punoletan, kao i devojka. Njih dvoje su bili u katastrofalnom stanju. Kod ovog drugog muškarca je vrat bio kao u tukavca (ćurana), valjda od gladi. Kod devojke su noge bila kao čačkalice.”
“Krenula je kolona pešice po kaljugi, koja je i sposobnom bila teško savladiva prepreka, kaže Mustafić. Na nogama devojke bile su neke potpećene cipele, koje je jedva vukla za sobom. Očito da se neko namirio na bolje. Posle skoro dva meseca pitam šta je bilo sa ovo troje sprovedenih. Ne znam pravu istinu, ali izgleda da su pobijeni - reče mi Hamidović Salih Sado.”
(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije