STOTINU HILJADA LJUDI SKANDIRA "LEKA HEROJ": Sahranu Aleksndra Rankovića narod je, svojom svešću i svojom voljom, učinio veličanstvenom!

KONAČNO, dolazi Mića Grujičić, koji je takoreći ceo rat, pa i nekoliko godina posle rata, proveo sa Lekom, i ja ga tiho upitah: „Šta se to događa pred vratima?“ Mića mi kaže: „Ne boj se, rode moj, sve je u redu, samo što ogromna masa sveta navaljuje na kapelu pa se zaglavljuje na vratima.“

СТОТИНУ ХИЉАДА ЉУДИ СКАНДИРА ЛЕКА ХЕРОЈ: Сахрану Алексндра Ранковића народ је, својом свешћу и својом вољом, учинио величанственом!

KRAJ PRIČE Grob Alkekandra Rankovića, Foto Arhivv porodice Ranković

Posle nam i Merima ispriča da je nekog svog druga koji je obilazio kovčeg upitala šta se dešava napolju i da joj je rekao da sto hiljada ljudi hoće da uđe u kapelu, da ima puno sveta i da je masa počela da se talasa  zbog velike gužve.

Posle sahrane, neki su mi očevici pričali kako je milicija htela da napravi red kod ulaza u kapelu i da je milicioner, tu kod vrata, viknuo, onima koji su se zaglavili: „A zašto morate svi u kapelu?“ Na to se iz mase čulo: „Niste nam dali da ga gledamo živog, hoćemo da ga vidimo bar mrtvog!“

Zbog svega, milicija je prekinula mimohod i mi smo izašli pošto je vod vojnika izneo kovčeg na lafet. Taj je čin bio veoma impresivan, i za nas je nezaboravan trenutak kad su vojnici, sa šlemovima i u običnim vojničkim uniformama, podigli kovčeg i prčeg i preneli ga.

Počinju govori. Prvi govori predstavnik Opštine Savski venac. Ljudi svuda okolo –mnogi i na granama drveća!  Drugi govori Dragoslav Mutapović, u ime ratnih drugova. Još se tokom govora osećala neobična atmosfera, neka napetost, kao da se nešto očekuje...Još dok je čitan prvi govor, masa je počela da reaguje čuje se aplauz i to ne samo tu, oko govornika i kovčega, već se u talasima prenosi na celo groblje. A, svuda puno sveta.

Počinje skandiranje „Leka, heroj!“, zatim prvi glasovi protesta i zvižduci, i sve se, opet u talasima...

Kako je povorka krenula, nastavljaju se ovacije i skandiranje „Heroj Leka“, aplaudiranje.

Sve se pomešalo: i žalost i tuga i skandiranje i aplaudiranje, čuju se i glasovi revolta na račun zvanične politike i zvaničnika. Jasno se stavlja do znanja da svet nije verovao u Lekine političke grehe. Izražava se nezadovoljstvo zbog ponašanja zvaničnika prema Leki i za života, i sada, kad je mrtav.

Još dok smo bili u kapeli, neko iz mase primeti da nema počasne straže i viknu: Gde mu je počasna straža?“, a svet oko njega odgovara: „Svi smo mi njegova počasna straža!“

Kasnije je bilo i uzvika: „Tražimo nacionalnu žalost za Leku!“ Što se nas tiče – ne zna se kome je teže. Teško je Mići, Slobi, o sebi i da ne govorim. 

TU KOD groba, prema dogovoru i obećanju, trebalo je da vojska prenese kovčeg sa lafeta. Međutim, vojske nema, pa Sloba glasno upita: „Gde je vojska?“, pa dodade: „To je prevara!“

I ljudi reaguju. Zatim dolaze grobari i kovčeg prenose na određeno mesto.Potom nastupa treći govornik. Počinje sa Lekinom biografijom, koja je čista, i kao što neki kažu i briljantna, pa je i taj deo govora propraćen skandiranjem: “Heroj Leka!“. I tako sve dok govornik nije stigao do Brionskog plenuma, odnosno do 1966. godine, kada, osvrnuvši se na njegovu biografiju, reče da te, 66. godine, nije našao pravi put... Tada nastade zviždanje, masovno protestovanje i upadanje govorniku u reč: „Lažete, vi niste našli pravi put!“, i opet se masovno skandira: „Heroj Leka!“, i to bez prekida. Govornik uopšte nije mogao da nastavi, jer mu nisu dali!

Ali je zato uveče, u vestima, pročitan baš taj deo govora koji zvanični govornik nije uspeo da pročita zbog protesta prisutnih građana. Govornik još neko vreme čeka da se svet smiri kako bi nastavio čitanje, a kada i sam shvati da za to nema izgleda, okrete se prema protokolu sa nekim upitnim znacima, na šta mu oni na isti način odgovaraju nešto što je trebalo da znači da se tu ništa više ne može!

A skandiranje traje li traje...Groblje puno ljudi, neki se popeli na drveće, mnogi i na spomenik srpskim vojnicima poginulim u Prvom svetskom ratu. Skandiranje i dalje odjekuje celim grobljem. I tako, dođe vreme da odemo s mesta koje je još uvek puno ljudi, ali od velikog pritiska sa svih strana ne možemo da se okrenemo. Uskoro se tu našla milicija koja nam je pomogla da izađemo sa groblja na kojem je danas obavljena veličanstvena sahrana, nezapamćeni sprovod čoveku koji je neopravdano bio žrtva politike u jednom vremenu.

Najveću nam je tugu donela smrt našeg Leke. Tada smo videli koliko se ljudi solidarisalo sa njim, koliko je bio poštovan i cenjen. Ispraćen je veličanstveno, kao niko do tada, a nama, njegovoj porodici, velika uteha bilo je saznanje o dubokom osećaju za pravdu i istinu. On svoj život ne može više sam da brani. A nije ga mogao odbraniti ni sve do smrti. Nisu mu dali!

A šta ćemo sa ostalima? Sa sinovima i unucima u njegovoj porodici? Sa mnogim, takođe nevinim žrtvama tih događaja? Da li i njih tek smrt treba da oslobodi ljage i prljavih kleveta koje su na njih bačene? Pokazalo se da je naš Leka bio čovek iz naroda, uvek uz narod, pa je i narod danas bio uz njega! Hvala mu! Hvala svima, koji su bili sa nama i uz nas. Lekinu je sahranu njegov narod učinio veličanstvenom svojom svešću i svojom voljom!

ZBOGOM DEKILIJU

KADA se treći govornik udaljio od mikrofona, Anja – mlađa Mićina ćerka, Lekina unuka – samoinicijativno potrča prema mikrofonu, ali neko od „zaduženih“ skoči, grubo trgnu mikrofon sa postolja i odnese ga! Kasnije pitamo Andrijanu zbog čega je otrčala tamo, a ona nam kaže da je htela da svom „dekuliju“ uputi poslednje pozdrave njegovih ljubimaca: Aleksandre i Andrijane... (Saše i Anje). Ranije smo tražili jednog govornika sa naše strane i u naše ime, umesto jednog njihovog, što nam nisu dali, pa su, verovatno, taj detetov gest shvatili kao nameru da se dokopamo mikrofona... Anja je tada imala tek nešto više od jedanaest godina. 

  Kraj  

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Tržišta uzdrmana, ali ova žaba ostaje zelena: Wall Street Pepe (WEPE) skače 84%