ČOVEK KOJI JE DRŽAO SVET U STALNOJ NEIZVESNOSTI: DŽejms Bond je pred Henrijem Kisindžerom postajao izmišljotina lišena svake visprenosti

KAKO izgleda izuzetan čovek u Americi?

PROTIVREČJA Henri Kisindžer je sređivao odnose između velikih sila , Foto Profimedija

Ne, to nisu vlasnici Federalnih rezervi, nadmeni generali, holivudski glumci, crni košarkaši, pisci između umetničkih obaveza i komercijalnih aksioma... To su obični-neobični Amerikanci? Deo spektakla u kom je potopljeno američko društvo? Trivijalnost je srž tog sveta. Ali, izuzetnost je u drugoj sferi.

„Ovaj odveć glasovit čovjek, odveć značajan, odveć sretan, kojeg su nazivali Supermen, Superstar, Superkraut i koji je zasnivao protivrječne saveze, postizavao nemoguće sporazume, držao je svijet u neizvjesnosti kao da su svi ljudi njegovi studenti na Harvardu. Ova čudna i neobjašnjiva ličnost, u suštini apsurdna, koja se sastajala sa Mao Ce Tungom kad god je htjela, ulazila u Kremlj kad god je htjela, budila predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i ulazila u njegovu sobu kad je smatrala shodnim. Ovaj pedesetogodišnjak s naočalama, pred kim je Džejms Bond bivao izmišljotina lišena visprenosti. On nije pucao, nije se šakao, nije iskakao iz jurećih automobila kao Džejms Bond, ali je poticao ratove, prekidao je ratove, uobražavao je da će izmijeniti našu sudbinu, a možda ju je i mijenjao. Najposlije, tko je bio taj Henri Kisindžer?“

Orijana Falači, čuvena italijanska novinarka, intervjuisla ga je 1972. godine.

„Dakle, bio je tajanstven i kao čovjek, kao što je bio tajanstven njegov veliki uspjeh... I to se zaista zbilo u Bijeloj kući, u četvrtak 2. novmbra 1972, kad mi je prišao sav zadihan, bez osmijeha i rekao: ‘Goog morning, miss Fallaci’. Zatim me je, i dalje bez osmijeha, uveo u svoj otmjeni radni kabinet, pun knjiga, telefona, papira, apstraktnih slika, Niksonovih fotografija. I tu me zaboravio, počevši čitati, okrenut leđima, dugi mašinom pisani spis. Bilo je pomalo neugodno stajati usred sobe dok on čita spis okrenut leđima. A s njegove strane bilo je i neukusno i neuljudno. Ali to mi je onemogućilo da ga ispitivački promatram prije negoli on počne mene. I otkrila sam ne samo da nije privlačan; nego da nije uopće prirodan, ni samopouzdan. Prije nego se suoči s osobom njemu je potrebno vrijeme i štit njegova autoriteta. Česta pojava plašljivaca koji žele skriti da su plašljivi pa u tom naporu uspiju izgledati neuljudni. Ili doista biti.

KAD JE pročitao spis veoma pažljivo, sudeći po utrošenom vremenu, najzad mi se okrenuo i pozvao me da sjednem na neku vrstu sofe. Zatim je sjeo u pokrajni naslonjač nešto viši od sofe, i sa tog strategijski povlašćenog položaja počeo me preslušavati tonom profesora koji ispituje učenika u kojeg nema mnogo povjerenja. Bio je sličan mom profesoru matematike i fizike u gimnaziji Galilei u Firenci, osobi koju sam prezirala jer se zabavljao strašeći me ironičnim pogledom ispod naočala. I glas mu je kao u tog profesora bio grleni bariton, i način sjedenja u naslonjaču držeći desnom rukom naslon, gesta prebacivanja nogu dok se kaput prkosno zatezao na trbuhu tako da su mogla prsnuti puceta. Ako me želio staviti u neugodan položaj, to mu je potpuno uspjelo. Tako je oživjelo neugodno sjećanje na moje školske dane da sam pri svakom pitanju pomislila: ‘O, bože, hoću li znati odgovoriti. Inače, on će me srušiti.’ Prvo se pitanje odnosilo na generala Đapa (Vo Ngujen Đap, nazivan ‘’Crveni Napoleon’, oficir Vijetnamske narodne armije i političar, koji se smatra jednim od najvećih vojnih stratega 20. veka): ‘Kao što sam vam već rekao, ja ne dajem nikad osobne intervjue. Međutim, voljan sam da ga vama dam zato što sam čitao vaš intervju sa Đapom. Very Interesting. Vrlo zanimljiv. Kakav je tip taj Đap?’ Zapitao me to izrazom čovjeka koji ima malo vremena na raspolaganju pa mi je tako nametnuo da sve sažmem u jednu efektnu repliku, te odgovorih: ‘Francuski snob, čini se. Ugodan i drzak ujedno, u suštini dosadan kao kišni dan. Razgovor s njim bio je više predavanje nego intervju. I nije me oduševio. Ali ono što mi je rekao pokazalo se točnim’.

UMANjITI u očima jednog Amerikanca Đapovu ličnost gotovo je izazov, svi su u njega pomalo zaljubljeni kao što su prije trideset godina bili u Romela. Izraz ‘francuski snob’ smeo ga je. Možda ga nije shvatio. Otkriće da je ‘dosadan kao kišni dan’ uznemirilo ga je: znao je da i on posjeduje oznake dosadnog čovjeka i dva puta je pogled njegovih plavih očiju neprijateljski sijevnuo. Pojedinost koja ga je najviše pogodila bilo je moje uvjerenje da su Đapova predviđanja bila točna. Odmah me prekinuo: ‘Kako točno?’ ‘Jer Đap je rekao 1969. ono što će se dogoditi 1972.’, odgovorila sam. ‘Na primjer?’ ‘Na primjer da će se Amerikanci malo po malo povući iz Vijetnama, i najzad da će napustiti rat koji ih je stajao toliko novaca i koji bi ih bio ubrzo doveo do ruba inflacije.’ Plavi pogled je ponovo sijevnuo. ‘A što je po vašem mišljenju bilo najvažnije u Đapovim riječima?’ ‘To što se uglavnom odrekao ofanzive Tet, pripisujuće je jedino Vjetkongu.’ Ovog puta je moj odgovor ostao bez komentara. Pitao je samo: ‘Smatrate li da je inicijativa potekla od Vjetkonga?’ ‘Možda, doktore Kisindžer. I djeca znaju da Đap voli ofanzive s tenkovima, poput Romela. Doista. Uskršnju ofanzivu je poduzeo kao Romel i...’ ‘Ali je bitku izgubio!’, prosvjedovao je. ‘Zbilja izgubio?’, odvratila sam. ‘Zašto mislite da je nije izgubio?’ ‘Zato što ste vi, doktore Kisindžeru, prihvatili sporazum koji se Tou ne dopada’(Le Duk Tou, sevrenovijetnamski ministar, koji je 1973. odbio da primi Nobelovu nagradu za mir, koju je delio s Henrijem Kisindžerom, zato što je Kisindžer pred kraj rata prekršio primirje i naredio tepih-bombardovanje Hanoja). I pokušavajući da mu istrgnem koju vijest dodala sam nemarno: ‘Tou se neće povući.’ Pao je u malu zamku, rekavši: ‘Povući će se. Mora.’ Onda se usredotočio na Toua, svoj ugroženi teren. Pitao me što mislim o Tou. Rekoh mu da mi se nikada nije sviđao. ‘A zašto vam se nije nikada sviđao?’

‘Doktore Kisindžer, vi to znate bolje od mene. Vi ste se tri dana natezali s Touom, čak četiri.’ To mu je izmamilo potvrdni uzdah i neku čudnu nejasanu grimasu. Kisindžer znade savršeno kontrolirati svoje lice, svojim usnama i očima ne dopušta odavanje misli ili osjećaja. Ali u tom prvom susretu, tko zna zašto, nije se baš kontrolirao. Svaki put kad bih nešto rekla protiv Toua, složio se ili osmijehnuo ortački.

...Kisindžer ima živce i mozak jednog šahiste.

Naravno da možeš naći trdnje koje uzimaju u obzir ostale vidove njegove ličnosti. Na primjer, činjenicu da je nesumnjivo Jevrejin i nepopravljivo Nijemac. Ili činjenicu da je, kao Jevjerin i kao Nijemac presađen u zemlju u kojoj se još s podozrenjem gleda na Jevreje i na Nijemce, on nosi u sebi niz čvorova, proturječja, pizme i možda skrivena čovjekoljublja. Takav soj ljudi, ponekad, ga posjeduje; s određenim naporom možeš u Kisindžeru otkriti ličnost koja se zaljubljuje u Marlen Ditrih u filmu Plavi anđeo. I upropaštava se zbog nje. Za mene je on tipičan junak jednog društva u kojem je sve moguće; čak i to da povučeni profesor sa Harvarda, naviknut da piše nečitke povijesne knjige i studije o kontroli atomske energije, postane neka vrsta zvijezde koja vlada skupa s predsjednikom, neka vrsta plejboja koji sređuje odnose između velikih sila i okončava ratove, zagonetka koju želimo dokučiti ne primjećujući da vjerojatno nema ništa, ili gotovo ništa da se dokuči. Kao uvijek kad se sreća odjene sivilom“ (Orijana Falači).

ZAGOVORNIK REALPOLITIKE

HENRI Kisindžer (1923 – 2023) američki političar i diplomata jevrejskog porekla, rođen je kao Hajnc  Alfred Kisinger u Furtu u Nemačkoj; četrnaestoro njegovih rođaka je umrlo u koncentracionim logorima; on je sa ocem, majkom i bratom 1938, kao petnaestogodišnjak pobegao prvo u London, a onda u Njujork; nije tada znao ni reči engleskog. Kao državni sekretar, od 1969. do 1977, igrao je važnu ulogu u američkoj politici. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir. Bio je zagovornik realne politike u međunarodnim odnosima .

Bitno je doprineo popuštanju zategnutosti u odnosima SAD sa Sovjetskim Savezom i Kinom tokom 1970-ih, i smirivanju izraelsko-arapskih tenzija.

 SUTRA: KOKA KREATOR IDEOLOGIJE POTROŠAČKOG DRUŠTVA  

Preporučujemo

Feljton

0 0

VREME SAMOPONIŠTAVANjA EVROPSKE KULTURE: Ukrajinska kriza 2022. je novu Evropu ogolila, ona više nije pratila logiku svojih interesa

06. 07. 2025. u 18:00

Feljton

0 2

ORGANIZOVANIM HAOSOM UPRAVLjA NEVIDLjIVA VLADA: Džek London je u antiutopiji Gvozdena peta pokazao sve apsurde američke demokratije

05. 07. 2025. u 18:00

Feljton

0 1

DRŽAVA BEZ PRAVEDNOSTI OBIČAN SKUP RAZBOJNIKA: Sistem kojim SAD naziva „globalizacijom“ je jednostavno finansijski oblik kolonijalizma

04. 07. 2025. u 18:00

Feljton

0 0

KAPITALISTIČKA RELIGIJA SE KUNE U SLOBODU TRŽIŠTA: Jezuitski misionari su se spremali da Habsburge instaliraju kao careve Sjedinjenih Država

03. 07. 2025. u 18:00

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije