TEŽAK I TRNOVIT ŽIVOTNI PUT: Gojkovu želju da bude sveštenik i lekar omeo je Drugi svetski rat

Ljubomir Ranković

26. 11. 2020. u 18:00

U MANASTIR Blagoveštenje dolazio je povremeno i otac Rafailo, duhovnik manastira Nikolja, "verni Rafo" Svetog vladike Nikolaja. Bio sam privilegovan da slušam njegov razgovor sa vladikama Jovanom i Pavlom o monaštvu u ovčarskim svetinjama, o krizi monaštva, o mladićima i devojkama koji dolaze u manastir i o njihovom "modernom" poimanju monaških zaveta i poslušanja u manastiru.

ТЕЖАК И ТРНОВИТ ЖИВОТНИ ПУТ: Гојкову жељу да буде свештеник и лекар омео је Други светски рат

Rodna kuća u selu Kućanci / Foto Iz knjige "Evo čoveka"

Sa posebnim emocijama i sa suzama u očima, otac Rafailo je govorio svoja sećanja o "Svetom Deki", kako je nazivao vladiku Nikolaja. Ganut pričom, moj vladika Jovan zavodenio bi očima i uglavnom ćutao. Vladika Pavle se trudio da duhovno i racionalno tumači i razume vreme. Isticao je da je promena večna sudbina sveta u kome živimo i da Crkva mora izlaziti u susret mladima koji žele promene. Uvek je naglašavao da se osnovne istine vere, vekovno predanje, crkvena praksa i sveštena tradicija naših predaka moraju čuvati, jer to predstavlja temelj i kontinuitet crkvenog života. Govorio je da moramo biti svesni da mi, hteli ili ne hteli, polako klizimo kraju sveta, o čemu Hristos govori u jevanđelju, nabrajajući znake koji će se u tim vremenima javljati.

Tako su dragi blagoveštenjski dani u ovčarskoj Srpskoj Svetoj Gori. Mile uspomene mladosti. Ne bi bilo dobro da neko pomisli da predstavljam sebe kao doraslog sabesednika i zaslužno blisku osobu ovom duhovnom gorostasu, vladici Pavlu. Našao sam se tu nimalo svojom zaslugom. Bio sam sušti antipod ovom svetom Božjem čoveku. Prvi put sam bio u Blagoveštenju 1975. godine, kao dvadesetdvogodišnjak, sa nekoliko meseci đakonske službe. To je bilo doba "vesele arkadije" jedne mladosti Golobrad, bez dovoljno znanja i iskustva, bez "duhovnog bontona" za takvo sveto mesto i takav skup duhovnih veličina.

ŽIVOTNI put patrijarha Pavla, od rođenja do smrti, bio je težak i trnovit, prepun krsta i stradanja, kao i put njegovog naroda. O siročetu bez roditelja brigu je preuzela tetka Senka. Posle završene četiri godine osnovne škole u rodnim Kućancima, Gojko školovanje nastavlja u Tuzli kod strica i strine koji su imali osmoro dece. Tu se naučio odricanju, skromnosti i životu u zajednici. Posle završene male mature, pod uticajem tetke, upisuje šestorazrednu bogosloviju u Sarajevu 1930. i završava je 1936. godine. Potom upisuje četvorogodišnje studije na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu i diplomira u redovnom roku. Uporedo završava dva razreda gimnazije i upisuje medicinu. Želja mu je bila da bude sveštenik i lekar. Rat je omeo planove.

Posle fakulteta odlazi na odsluženje vojnog roka u Zaječar 1940. godine. Posle vojske kratko je radio u Ministarstvu vera. Početkom Drugog svetskog rata 1941, mobilisan je u sanitetsku jedinicu. Vojni slom i kapitulacija zemlje zatekli su ga u Višegradu. Odatle odlazi preko Sarajeva u rodne Kućance. Posetivši rodbinu, kreće odmah za Beograd. U Beogradu je radio razne fizičke poslove na građevini i železnici. Na železničkoj stanici susreće svog prijatelja, igumana Jeliseja, starešinu manastira Svete Trojice u Ovčaru. Videvši ga iscrpljenog od teškog fizičkog rada, iguman ga odvodi u svoj manastir na oporavak. U Ovčaru se sreo sa svojim profesorom, ocem Justinom Popovićem, koji se skrivao ispred progona fašista i komunista po ovčarskim svetinjama.

AVGUSTA meseca 1943. odlazi za veroučitelja izbegličke dece u Banju Koviljaču. Spasavajući jedno dete iz ledene vode Trbušničke reke ispod Gučeva na utoku u Drinu, razboleo se od teške upale pluća. Odatle odlazi kod svog prijatelja igumana Julijana u manastir Vujan, nadomak Ravne gore. U potpunoj karantinskoj izolaciji od ostale bratije, tu uspeva, zahvaljujući poznavanju medicine i Božjoj milosti, da se izleči od teške bolesti koja je već bila dobila blaži oblik tuberkuloze.

Iz manastira Vujan prelazi u manastir Blagoveštenje gde prima monaški čin, uoči Blagovesti 1946. godine, dobivši monaško ime Pavle. Iz ovčarske svetinje, u jesen 1948, odlazi u istorijski manastir Raču "ukraj Drine". Tu je obavljao razna poslušanja sa manastirskom bratijom u poljskim radovima, a jedno vreme bio je vodeničar u manastirskoj vodenici. Odlukom Svetog arhijerejskog sinoda, školske 1950/1951. godine, predavao je Crkvenoslovenski jezik i Crkveno pojanje u Prizrenskoj bogosloviji.

Ugledni beogradski prota Steva Dimitrijević, osnivač i prvi dekan Bogoslovskog fakulteta, dolazio je povremeno u manastir Raču i razgovarao sa svojim studentom jeromonahom Pavlom, nagovarajući ga da upiše postdiplomske studije iz oblasti Liturgike, u Atini.

PRIHVATAJUĆI protin predlog, sa blagoslovom patrijarha Vikentija, Pavle kreće u Grčku. Stigao je u Atinu krajnje skromno odeven. Ispod uboge monaške mantije nosio je stare zelene pantalone, verovatno nečiji skromni dar manastiru i plitke crvene cipele koje je sam preradio i ofarbao, ali su tragovi boje bili vidni. Preko mantije nosio je kratak zimski kaput od užičkog narodnog sukna. U Atini je proveo dve godine.

Vest o izboru za episkopa Raško-prizrenske eparhije zatekla ga je na hadžiluku u Svetoj zemlji, 29. maja 1957. godine. Hirotonisan je u Beogradu 22. septembra, a ustoličen za episkopa Eparhije raško-prizrenske u carskom gradu Prizrenu, 13. oktobra 1957. godine.

Arhijerejska služba na Kosovu i Metohiji bila je početak novog golgotskog puta vladike Pavla. I u crkvenom i u državnom pogledu odlazak na službu u ovu drevnu srpsku oblast, nažalost, značio je "odlazak u Sibir". Jedno je Kosovo kao simbol, zavet, zakletva, znamenje, mit, epopeja a drugo je život na Kosovu među Albancima, krajnje specifičnim narodom čudne ćudi, izraženog plemenskog mentaliteta, sa urođenom fizičkom i mentalnom ksenofobijom, uvek rezervisan, nepoverljiv i na distanci prema svim drugim narodima nealbancima, osobito prema Srbima. Nemoguće je onome ko nije živeo na Kosovu i Metohiji i upoznao tamošnje prilike, ni izbliza dočarati stvarnost življenja među albanskim narodom, čiji je mentalitet i način života sušta suprotnost svemu onome što odlikuje vrednosti evropske civilizacije.

KRAJ

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
Dolce Vita na obali Save: Stanovi na ovoj lokaciji su za one koji žive svoje snove

Dolce Vita na obali Save: Stanovi na ovoj lokaciji su za one koji žive svoje snove

Možete li da zamislite lepotu svakodnevice koja počinje na obali Save do koje stižete laganom šetnjom kroz jedinstvenu luksuznu pešačku zonu, a završava se ispijanjem vina na vašoj prostranoj terasi s pogledom na reku ili u vrhunskom restoranu do kog stižete peške? U istom danu ste s lakoćom obavili posao, odradili trening, uživali u kupovini novih komada garderobe najluksuznijih brendova u neposrednom komšiluku, a stigli ste i da sa decom provedete vreme u zelenilu, jer se sve što vam treba nalazi nadohvat ruke.

14. 05. 2024. u 10:00

Komentari (0)

REŠILI DA KAZNE - SAMI SEBE! Ova zemlja je povukla najluđi potez od uvođenja sankcija Rusima