GOVORE JEZIKOM VUKA I DANIČIĆA, A NE PRIZNAJU: Naši lingvisti o hajci koju vodi Hrvatska protiv sadržaja gramatike za osmi razred

Ljiljana Begenišić

10. 10. 2021. u 13:00

HAJKA na srpski udžbenik gramatike za đake osmog razreda, koju vode hrvatski zvaničnici, dolazi od onih čiji su preci jedini na svetu imali koncentracioni logor za decu. Jezik koji se danas naziva hrvatski bio je još krajem 19. veka jezik Vuka Karadžića i Đure Daničića. I govorili su ga najpoznatiji hrvatski lingvisti tog doba. Tako da danas ćiriličke table lupaju i ćirilička slova zatiru tamo gde su im preci "srpski štitili i srpski pisali".

ГОВОРЕ ЈЕЗИКОМ ВУКА И ДАНИЧИЋА, А НЕ ПРИЗНАЈУ:  Наши лингвисти о хајци коју води Хрватска против садржаја граматике за осми разред

Ilustracija Toše Borkovića

Ovim rečima istoričar jezika akademik Slobodan Remetić komentariše buru koja se podigla zbog sadržaja gramatike za osmi razred u kojoj piše: južnoslovenski jezici su bugarski, makedonski, slovenački i srpski jezik, a uz srpski u napomeni treba dodati da Hrvati, Bošnjaci i pojedini Crnogorci ovaj jezik nazivaju hrvatski, bosanski/bošnjački i crnogorski.

Ovu lekciju u Hrvatskoj su protumačili kao negiranje hrvatskog jezika, pa je usledio niz oštrih reakcija - premijer Plenković je tražio od predsednika Vučića da se greška ispravi, predsednik Milanović je zapretio reciprocitetom, šef diplomatije Radman uputio protestnu notu...

Akademik Remetić na ovo kaže:

- Postoje ljudi koji se ničega ne boje, ali i oni koji se ničega ne stide. Zvanični Zagreb se, u kontinuitetu, i to kako njegov svetovni tako, nažalost, i duhovni deo ponaša po kodeksu ovih drugih.

Kada je jezik u pitanju, naš sagovornik podseća da i strani naučnici danas govore da između Bugarske i Slovenije postoje jedan lingvistički i više političkih jezika.

- I hrvatski, kao i takozvani bosanski i takozvani crnogorski jezik, treba podvoditi pod plašt "takozvanog jezika", čega, nažalost, nisu svesni ni neki srpski lingvisti. On je, i po svedočenju velikog hrvatskog naučnika Maretića, produkt lingvističkog inženjeringa - kaže ovaj akademik.

Istorijski gledano, Hrvatski sabor je 1890. godine doneo odluku da se ozvaniči - vukovski tip književnog jezika. Odmah nakon te odluke pristupilo se pripremi pravopisa, gramatike i rečnika, a najpoznatiji hrvatski jezikoslovci toga doba: Ivan Broz, Tomo Maretić i Franjo Iveković izričito kažu da su prvi instrumenti novog tipa književnog jezika u Zagrebu pisani isključivo na temelju dela i ideja Vuka Kradžića i Đure Daničića. Akademik Remetić detaljno navodi kako je to izgledalo:

- Već 1892. godine Ivan Broz izdaje Hrvatski pravopis i sasvim nedvosmisleno u predgovoru kaže: "Izradio sam pravila uglavnome prema načelima kojih se držao Vuk i Daničić, a samo gdješto odstupio sam od njihova pisanja".

U istom tonu piše i Tomo Maretić u predgovoru "Gramatici i stilistici hrvatskoga ili srpskoga jezika" 1899. godine: "Ako sam htio da ova knjiga bude onakova, kakova treba, morao sam građu za nju uzimati iz djela pisanijeh najboljim književnim jezikom. Svi ljudi, koji o toj stvari mogu pravo suditi, slažu se u tome, da je Vuk Stefanović Karadžić do danas prvi naš pisac, što se tiče pravilna i dobra jezika, da je on za književni jezik ono, što je Ciceron bio i jest za književni latinski jezik. Budući da o Vuku i ja ovo mislim, za to je trebalo, da iz njegovih djela saberem što potpuniju građu za ovu moju knjigu".

Možda su najpoučnije reči Franje Ivekovića pri kraju predgovora u Rječniku: "Ovo djelo moglo bi se zvati i rječnik Srpskoga jezika, i da su ga napisali Srbi, jamačno bi se tako i zvao; ali mu je po jednakom i po samim načelima Srbalja Vuka Karadžića... i Đure Daničića... ime rječnik Hrvatskoga jezika, jer su ga spisali i na svijet izdali Hrvati".

I u Odboru za standardizaciju srpskog jezika koji je preporučio šta treba da piše u gramatici za osmake, zbog čega je pretrpeo napade, ističu da treba razlikovati pojmove lingvistički jezici i politički (simbolički) jezici.

- Razlikovanje lingvističkih i političkih jezika nije nikakav srpski izum - kaže prof. dr Sreto Tanasić, predsednik Odbora. - Niko u Srbiji ne spori hrvatskoj manjini pravo na sopstveni jezik. U praksi to znači i da je, gde su ispunjeni zakonski uslovi, u lokalnim zajednicama hrvatski standardni jezik u službenoj upotrebi pored srpskog. Podsećam da su ti uslovi značajno blaži nego u Hrvatskoj. U udžbenicima maternjeg jezika hrvatske manjine u Srbiji jezik se zove - hrvatski. Podsetio bih da je Odbor istu klasifikaciju južnoslovenskih jezika, kakva je navedena u gramatici za osmi razred, dao i 2010. godine. Ne bi smelo biti nesporazuma, a nesporazum se pravi.

Komenatrišući zahteve iz Hrvatske da se ispravi ono što piše u gramatici, Tanasić zaključuje:

- U savremenom svetu nije uobičajeno da neka država cenzuriše ni sopstvenu nauku, a kamoli tuđu nacionalnu nauku.

PRAVA BUNjEVACA ISPOŠTOVANA

Na zahtev nacionalne zajednice Bunjevaca, Srbija im je priznala pravo na jezik, kao što je i drugim nacionalnim zajednicama priznala, što je dobro - podseća Tanasić. - Princip za svoj zahtev Bunjevci su mogli naći upravo kod Hrvata, jer su oni krajem šezdesetih godina prošlog veka, istakli pravo naroda da se jezik kojim se narod služi može zvati tim imenom. Ne želim da se bavim pitanjem koja etnička grupa ima pravo, a koja nema da se zove posebnim narodom i ko kome može da daje to pravo. Međutim, ne treba kriviti Srbiju ni zato što bunjevačka zajednica želi da sačuva svoju posebnost, pa i jezičku. Bunjevci su u prvu Jugoslaviju i ušli kao Bunjevci, u drugoj je država naredila da se svi katolici srpskohrvatskog jezika imaju zvati Hrvatima. Izgleda da je s raspadom te države prestala da važi takva obaveza za Bunjevce. Evropa podstiče očuvanje malih etničkih zajednica i njihovih jezika.

U DUBROVNIKU SE GOVORIO SRPSKI

U godini donošenja dalekosežne odluke Hrvatskog sabora o prihvatanju Vukovog tipa književnog jezika u Dubrovniku, prema zvaničnom popisu njegovih žitelja, nije bilo nijednog Hrvata.

- Te, 1890. godine u Dubrovniku i njegovih 14 "odlomaka" popisano je 11.177 stanovnika, od kojih 9.713 "govori u kući srpski", 716 italijanski, 19 slovenački, 2 ruski, 52 češki, 6 poljski, 285 nemački i 384 mađarski. Hrvate će u Dubrovniku i ostalim krajevima naseljenim štokavcima katolicima od polovine 19. do početka 20. veka uspešno "rađati" Vatikan, a kasnije i Kominterna pod uzdom Vatikana.

ZAPRATITE NPORTAL NA FEJSBUKU

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
pogledaj sve

Komentari (9)

ODRŽIVA ARHITEKTURA: Važnost energetske efikasnosti