BORIN NEPONOVLJIVI DERT: Vrsni poznavalac naše literature Robert Hodel o svom prevodu proze Stankovića

VRSNI poznavalac i veliki poklonik srpske književnosti, slavista Robert Hodel, profesor Univerziteta u Hamburgu, posle mnogih godina provedenih u prijateljevanju sa akademikom Dragoslavom Mihailovićem, prevođenju njegovih dela te pisanju o njemu - fokusirao se na drugog našeg velikog pisca.

Foto M. Anđela

Dugogodišnja fascinacija delom Bore Stankovića, koja seže sve do Robertovih studentskih dana, doživeće ovog proleća ovaploćenje u izdanju Stankovićevih priča na nemačkom jeziku, u izboru i prevodu Hodela.

- Na početku je, naravno, bio roman "Nečista krv". Pročitao sam ga prvi put kao student slavistike na Filozofskom fakultetu Bernskog univerziteta. Od tada je Stanković postao pisac kome sam se uvek vraćao i o kojem sam neretko pisao i naučne članke za nemačke i srpske književne časopise, pa i za Kindlers Literaturlexikon.

Kada ste počeli da prevodite baš Borine pripovetke i kako ste ih birali?

- Sa prevodom njegovih pripovedaka sam počeo pre tri godine. Kao i u slučaju Dragoslava Mihailovića i Momčila Nastasijevića, želim da predstavim Stankovića nemačkoj publici u jednom reprezentativnom izboru. A kako su "Nečista krv" i "Koštana" već prevedeni, koncentrisao sam se na njegovu kratku prozu. Preveo sam više od 30 pripovedaka, kratkih priča i crtica, koje obuhvataju sve njegove stvaralačke faze, od prvih zbirki "Iz starog jevanđelja" (1899), "Stari dani" (1902) i "Božji ljudi" (1902) do tekstova koje je nameravao da izda pod naslovom "Pod okupacijom". Nemačka knjiga će izaći tokom ove godine, najkasnije u jesen, u Leipziger Literaturverlag, sa opširnim uvodom o životu i stvaralaštvu pisca.

Ilustracija Aca Đorđević

Rado navodite priču o tome kako je Andrić voleo da se, kad se umori od svega, vraća Bori?

- Andrić je u jednom razgovoru sa Aleksandrom Belićem rekao da je Stanković dao "našu" najoriginalniju prozu i da mu je lično bio prvi uzor. I dalje Andrić kaže doslovno: "Kad me sve drugo u životu i literaturi zamori, pročitavam njegovu `Nečistu krv` i pojedine njegove pripovetke ponovo i ponovo. Kao što pročitam Tolstoja [...] uzmite samo onu njegovu priču `Jedan poremećeni dan`; ostane u svesti i srcu. Možda je to samo neki Borin život Vranja i njegovih ljudi; ali je to život!"

U pomenutoj pripoveci se vrši kazna nad oceubicom. Strašna, potresna priča o ljudskim ponorima, o žalosti, i prema ocu i prema sinu-ubici, o socijalnoj bedi, o životu marginalizovanih ljudi! U zemljama gde još uvek postoji smrtna kazna ova pripovetka bi trebalo da uđe u školski program. A pri tome nije jasno, kao ni u čitavom književnom delu Bore Stankovića, šta zastupa sam autor, jer on ne vrednuje, ne osuđuje, već ulazi u dušu svojih likova. Ako bih morao da opišem Stankovićevo stvaralaštvo jednom rečju, rekao bih "empatija".

Na koje ste se izvore oslanjali pišući predgovor koji će na 80 strana govoriti o Borinom životu i delu?

- Taj predgovor je prerastao u pravi detektivski posao. Skupljam već tri godine sve moguće podatke o njegovom životu i radu, u izdatim biografijama i neizdatim biografskim nacrtima, u memoarima, naučnim člancima, u arhivima (Narodna biblioteka, SANU, Arhiv Srbije...), u intervjuima, sarađujem sa istraživačima i poznavaocima Bore Stankovića u Beogradu i Vranju. Suštinski problem biografije o Stankoviću se sastoji pre svega u tome da ima puno hipoteza, priča i legendi a relativno malo pouzdanih podataka. Recimo, ne zna se, zašto je Stanković kao načelnik Ministarstva vera koji je u jesen 1915. morao da preda mošti Stefana Prvovenčanog Pećkoj patrijaršiji, ostao u Crnoj Gori, ne zna se tačan redosled njegovih zanimanja i zapošljenja, ne zna se čak ni koje godine se rodio, 1876, 1875. ili 1874. Našao sam 11 predloga datuma rođenja!

Foto Privatna arhiva

"Najveći izazov za prevodioca Stankovića nisu lokalizmi, nego sintaksa", kažete. Šta vam je zadavalo najveće muke, kao prevodiocu?

- Naravno, da je već leksika veliki izazov, recimo, turcizmi poput "mantafa", "azgi" ili "amurluk", lokalizimi ("čare neje", "lele"), ili posebne realije: šta znači "zabaciše šamije" ili koja je razlika između "oplakivanja", "zapevke", "naricanja" i "plača"? Za turcizme sam napravio mali rečnik na kraju knjige, da bih očuvao barem deo "orijentalnog", južnosrpskog ambijenta. Ali veće muke imam sa sintaksom. U autobiografskoj crtici "I to sam ja, Bora Stanković", pisac kaže, da će prave sudije njegovog talenta biti njegova dela a ne oni koji "broje glagole, udaraju zapete i pišu kako kidam rečenice". Poznato je da su mu neki savremenici prebacivali da je (kao bajagi) "nepismen", da su ga redaktori neretko "popravljali" - u neobjavljenom pismu od 23.11.1912. on naziva svoju ženu Angelinu "slatka moja korektorko i kritičarko!" -, ali se isto zna da je emocionalna moć njegove proze suštinski povezana sa rečenicom koja se stalno "prekida" i u kojoj pisac neretko preuzima tačku gledišta više junaka. Stanković nije samo svestan te dileme, on je i ubeđen da se njegov emocionalni kosmos ne da izraziti običnim, "glatkim" jezikom. I u tome, ne samo u vezi sa njegovom čulnošću, on je preteča modernizma, pa i avangarde. Kao prevodilac tražim, dakle, kompromis među zahtevima "gramatičnosti" nemačkog jezika i očuvanja neposrednosti i "mucavosti" njegovog izraza.

Koju biste pripovetku od prevedenih izdvojili kao najpotpuniju, najmoćniju?

- Jako drage su mi njegove ljubavne priče ("Nuška", "Uvela ruža", "U noći"), jer Stanković ne opisuje ljubavne odnose, već piše na takav način da čitalac sam doživljava ljubavnu sreću, karasevdah, dert protagonista. U pripoveci "Oni" se ta čuvena njegova "žal za mladost", koju on tematizuje već kao mlad pesnik, povezuje sa žalošću za umirućim sinom, tako da čitalac preboluje bolest glavnog junaka "u koži" njegovih roditelja. Kao da uđete u sobu u kojoj umire najbliža vaša osoba! To se retko dostiže u književnosti, na um mi padaju neke pripovetke Čehova, ranog Andrića, roman "Čevengur" Andreja Platonova...

Ali čitajući čitav Stankovićev opus počeo sam da cenim i njegov humor i blagi sarkazam koji se pojavljuje pre svega u kasnijim delima. Kasni Stanković je na neverovatno duhovit način i samoironičan. Recimo u feljtonu "Nove crkve" - naslov se odnosi na banke, pred kojima se skupljaju božji ljudi - on piše: "

- E, ej ti! - prekinu me žena koja je dosad stojala više moje glave i čitala šta pišem.

- Piši ti ono što si započeo, i kakav si naslov metnuo. A ne ovo drugo, ove familijarne, privatne stvari. I odmičući se, da mi vrati milo za drago, poče mi se kao rugati: - I gledaj da ti tvoji feljtoni što duži budu. Meći što više dijaloga, crtice, usklike, prekide, da bi što duže ispalo i što veći honorar dobio. Jer prošloga meseca krasno si mnogo zaradio: osamdeset kruna..."

Zamislite da je Stanković objavio takve redove 19.6.1917. godine u Beogradskim novinama! Jeste, okupatorske novine, ali šta on tu sve ironizira!

Studenti ga osećaju

Da li čitate Stankovića i na fakultetu, sa svojim studentima?

- Da, on je jedan od ključnih autora i u radu sa hamburškim studentima. U tekućem semestru radim njegove pripovetke. Ima među studentima i germanista i anglista koji ga čitaju u prevodu. Iznenadio sam se u kojoj meri su ovi mladi ljudi fascinirani njegovom prozom. Za njih je Stanković pravo otkriće, nekoliko ih je tvrdilo da nisu dosada čitali ni jednog autora koji je u stanju da izazove takav intenzitet emocija.

Preporučujemo

Kultura

0 1

BORA ZVANI VESELI KODžER: Kako je slavni pisac iz Vranja dobio nadimak koji ga je pratio ceo život

05. 09. 2021. u 09:51

Kultura

0 0

"NEČISTA KRV" NA PALIĆU: Ostvarenje nastalo prema prozi Bore Stankovića prvi put će se naći pred publikom na Festivalu evropskog filma

03. 07. 2021. u 14:00

Kultura

1 0

I MENI JE VRANjANSKI DERT U KRVI: Glumica Anđela Jovanović za "Novosti"

25. 07. 2021. u 10:51

Kultura

0 4

OBELEŽENI GREHOM PREDAKA: Serija "Nečista krv", prema delima Bore Stankovića, od večeras na RTS

04. 12. 2021. u 10:38

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije