Umirem od raka, sporo ide: Vedrana Rudan u potresnom tekstu opisala detalje borbe sa teškom bolešću

T.J.

04. 05. 2026. u 15:54

KNjIŽEVNICA Vedrana Rudan svoj blog piše sve ređe, jer se bori s teškom bolešću. Sada je u novoj objavi progovorila o teškoj borbi, ali i svojoj deci koja u najtežim trenucima brinu o njoj.

Умирем од рака, споро иде: Ведрана Рудан у потресном тексту описала детаље борбе са тешком болешћу

Photo: Zorana Mandic/ATAImages

Vedrana je u svom novom blogu na sajtu rudan.info objavila tekst pod naslovom "Imati decu… nemati decu", u kojem je iznela nove, vrlo lične i emotivne detalje svoje borbe, kao i razmišljanja o porodici, roditeljstvu i životu.

- Hiljadu sam puta u životu sebi postavila to pitanje. Kad si žena, kad pišeš, svi svaku tvoju rečenicu doživljavaju kao golu ispovest. Nikad niko nije zatražio za Tolstoja smrtnu kaznu jer je gurnuo Anu Karenjinu pod voz. Priče o lošoj deci doživljavaju veći uspeh, pa ti nekako pređe u naviku da sopstvenoj deci nacrtaš rogove. Braniti se ne mogu, a ti im na nos često nabiješ grehove da bi tebi život bio lakši - napisala je Vedrana.

U nastavku teksta, Rudan kroz niz ličnih refleksija govori o odnosu prema deci, roditeljskim strahovima, svakodnevnim brigama, kao i o osećaju krivice i preispitivanja. 

- Jedinice, propali razredi, krivi odabir posla, lenjost, prerana uskakanja u veze, nedovoljno ljubavi prema mami koja je mogla da bude predsednica Evrope, da je noge držala skupljene one srede u tri ujutro… Gde bi mi bio kraj? To nije sve. Dogodio se petak, sreda je bila zaboravljena, jedino poza drugačija. Epilog isti. Drečanja danju i noću, jedinice, dvojke, jedino se nule nisu ukazivale. Pa deca tvoje dece. Pa čuvaj, pa strepi, pa se budi užasnuta noću, hoće li se vratiti, jesu li živa, zašto zavijaju kola hitne pomoći. Ko će to preživeti? Zašto živim ili životarim ili crkavam s dvoje dece kad bih mogla na pragu osamdesete s mužem u miru i sreći da grickam čokoladu, a ne da šepava šetam njihovog psa dok se oni drže za ruke s nekim koga vole i gledaju rovinjsko more... - iskrena je Vedrana.

Ona dalje opisuje i teške životne situacije, uključujući bolest, česta bolnička lečenja i trenutke kada, kako navodi, "umire sporo, u borbi sa rakom".

- Teško sam bolesna. Češće sam u bolnici nego kod kuće. Umirem od raka, sporo ide… - piše Rudan, opisujući podršku svoje dece i porodice tokom lečenja.

U emotivnim delovima teksta opisuje scene iz bolnice, brigu dece, male gestove pažnje, kao i povratak kući, mirise, svakodnevne trenutke i osećaj života između bolesti i oporavka.

- Pred dva dana bili su sa mnom u bolnici. Na smene. Kćerka mi je osvežavala telo i usta tankom krpom. Prepričavala sam joj priče iz detinjstva. Slušala me je, smejala se i pravila kao da ih prvi put čuje. Iz torbe je izvukla turpiju za nokte, uzela moj dlan u svoj, da mi budeš lepa, mama. Došao je sin. Doneo mi je knjigu koju smo dugo čekali i kutiju bombona, lakše ćeš zaspati, kaže. Nakon desetak minuta navukao mi je komad paste na četkicu i pomogao mi da u krevetu operem zube. Poljubio mi je gornju stranu desnog dlana, laku noć, mama. Sinoć sam izašla iz bolnice. Možda sam već napisala. Dan je veseo i žut. Lepo je biti kući i kad si nepokretan i kad nikako da izračunaš je li već vreme za smrt. Stiže kćerka u goste s novim psom. Raduje me naša Kokošica. U velikoj torbi hrpa mirišljave, ispeglane robe. Uvaljujem nos u nju. Ne mogu da podnesem bolnički miris. Za ručak će mi spremiti lignje na žaru. Izležavam se na kauču na terasi dok me ubija ili čini živom miris mora. Lemy me gleda iz kartonske kutije. U dvorište ulazi sin. Za mene je ispekao najbolje palačinke na svetu po receptu moje stare. Ne znam ga.  Zaboravljam. U pozadini muž sprema sve što mi treba za raskošan ručak. Jednu lignju, komadić kruha i pola palačinke. Deca odlaze svojim kućama. "Bokić", dobacuje mi kći. Sin mi veselo maše krpom za pranje sudova. Čekam da mi muž ode u kuhinju. Plačem. Bolest? Dan je previše žut? Strah od smrti? Alergija na polen? - napisala je Rudan. 

Na kraju teksta, književnica se vratila na osnovnu dilemu koja se provlači kroz ceo tekst: odnos između roditeljstva, ljubavi, straha i gubitka, završavajući pitanjem koje ostaje otvoreno:

- Imati decu? Nemati decu?

(rudan.info)

BONUS VIDEO: Moramo se boriti protiv kancer epidemije

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

„LJubinko i Desanka“ na sceni Fondacije Mozzart: Cekić, Vulanović i Bandović u Šušljikovoj režiji o bliskosti koja nedostaje