POMIRENJE DO POSLEDNJEG DAHA: Ove reči je Amfilohije izgovorio u Cetinjskom manastiru 30. decembra 1990.

ONO što je potrebno svakom narodu i svakoj zemlji, to je da - vječna svjetlost zasija, da se ljubav zacari, da istina Božja obasja ljudske umove i ljudska srca, da bratske rane zacijele praštanjem i uzajamnim mirenjem.

Foto Glas Holmije

Naročito je to potrebno mojoj braći Crnogorcima, jer nigdje se nije toliko zla isprtilo, u posljednje vrijeme, koliko na ove naše prostore." Skoro da nema nijedne svetinje u Crnoj Gori koja nije bila zapostavljena i oskrnavljena, ili koja nije obagrena nevino prolivenom bratskom krvlju.

Tek uveden u tron cetinjskih vladika, ove reči izgovorio je u Cetinjskom manastiru 30. decembra 1990. novi mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Pristupno slovo koje je pred patrijarhom srpskim Pavlom, arhijerejima, kao i najviđenijim gostima iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, izgovorio novi crnogorski duhovni poglavar jedna je od najpoznatijih beseda u novijoj istoriji Srpske pravoslavne crkve. Ona se smatra i njegovim svojevrsnim programom, koji je tokom sledeće tri decenije, strpljivo i predano, bez obzira na sve probleme ispunjavao. Novi mitropolit ni tada nije bežao od bolnih i teških trauma iz prošlosti, poručujući da samo pomirenje može biti lek za bratoubilačke rane i ožiljke.

- MNOGO je jama ispunjenih mrtvom braćom, bratskom rukom pobijenih, i bratskih grobova još neopojanih. Mnogo je i pritajene mržnje, iz tog i takvog bratoubistva rođene i prolivene bratske krvi - "rane naopake", bremenite novim omrazama, diobama i nepočinstvima". Ne govorim sve ovo osvete radi, jer "osveta je moja", govori Gospod, već - osvećenja radi svih nas, mirenjem i uzajamnim praštanjem. Pozivam na bratsko praštanje i bratsko mirenje. Prizivam na to one koji me čuju i one koji me ne čuju, i to ću činiti do poslednjeg moga daha. Krajnje je vrijeme da brat poljubi rane brata svoga. Vrijeme je da se opoju kosti neopojane, da se iz jama izvade svi u ratnoj i poratnoj raspamećenosti pobijeni, i da budu sahranjeni, na čovjeku dostojan način. Jer, sve dok mrtvi ne nađu svoj mir, neće i ne može da bude mira među živima, njihovim potomcima - rekao je tada novi mitropolit crnogorsko-primorski.

Amfilohije je još kao jeromonah skrenuo pažnju domaće javnosti, pre svega, svojim nadahnutim, ali i veoma oštrim besedama u kojima je kritikovao vladajući komunistički poredak, pozivao na vraćanje svetosavskim korenima, ali i zalagao se za uspostavljanje demokratske političke vladavine. Bilo je to vreme već očiglednog sunovrata Jugoslavije. Uprkos zabranama i opasnosti od progona, ovaj skromni, ali duhom prebogati monah, bez zadrške je govorio šta misli. U moru sličnih ili istih ideja i ideoloških fraza, koje su se ponavljale u zvaničnoj javnosti, za srpski narod bilo je to istinsko osveženje.

Amfilohije je postao čest i rado priman gost na književnim večerima, tribinama, predavanjima. Postao je zvezda političkog andergraunda u Srbiji i Crnoj Gori.

U intelektualnim krugovima govorilo se ispotiha da postoji jedan monah, rodom Crnogorac, koji osim što je beskompromisan prema vlastima i što dobro i zanimljivo govori, ima neverovatna bogoslovska znanja. Jedini ko je mogao da mu parira u javnim nastupima bio je takođe jeromonah, njegov školski drug, kasnije sabrat i višedecenijski sabesednik i ispovednik, takođe potonji vladika Atanasije Jevtić. Njihova gostovanja na tribinama u beogradskom Domu omladine, u Francuskoj 8, na "Kolarcu" iz osamdesetih godina i danas se pominju kao prvorazredni događaji koji su menjali javno mnjenje, pa i anticipirali buduće događaje.

Šira javnost za Amfilohija je čula 1985. godine kada je izabran za episkopa banatskog. Nije dovoljno poznato da je on još tada viđen za mitropolitsko mesto na Cetinju, ali vlasti, koje su se pitale za sve, pa i u crkvenim poslovima (uprkos striktnoj odvojenosti države i crkve), bile su neumoljive i nepopustljive. Patrijarhu Germanu iz krugova bezbednosnih službi jasno je poručeno:

- U Crnu Goru šaljite koga hoćete, samo ne Amfilohija.

STRPLjIVI i mudri German, sklon kompromisu i diplomatiji, obećao je da ga neće birati za mitropolita crnogorsko-primorskog, naslednika starog vladike Danila Dajkovića. Izabran je tako za vladiku vršačkog, da bi posle pet godina samo promenio eparhiju i postao crnogorski mitropolit. Patrijarh tako nije prekršio svoju obavezu datu svetovnim vlastima, a ispunio je svoj naum da mladog arhijereja pošalje u komunizmom razorenu Crnu Goru.

Arhijerejsko zvanje Amfilohije je dobio na svečanoj liturgiji održanoj u beogradskoj Sabornoj crkvi juna 1985. godine. Ni ovu priliku mladi vladika nije propustio da ukaže na izuzetno loše stanje na Kosovu i Metohiji. U godinama koje će uslediti Kosovo će postati središnja tema i smisao njegovog arhijerejskog i intelektualnog rada.

- Izabran sam za episkopa grada Vršca i blagoslovene zemlje banatske. Uvjeren sam da mi je Bog baš nju podario, da bi njenom širinom i širinom pitome banatske duše obogatio i proširio svoju dušu. Jedan od ovdje prisutnih episkopa, reče mi: Dobro je da ti koji si sa brda, doživiš i upoznaš da je Bog i ravnicu stvorio! Znam da je od danas moja sudbina vezana za sudbinu banatskog naroda i da će Bog na Strašnom sudu tražiti krv njegovu iz mojih ruku. Svjestan sam i da sam od danas suodgovoran i za cijelu pomjesnu Svetosavsku crkvu srpsku, i za cio njoj duhovno povjereni srpski narod, ma gdje se nalazio. Izdao bih svoje episkopsko zvanje i služenje, ako radosti moga naroda ne bi bile i moje radosti, i ako njegova stradanja ne bi bila i moja stradanja - istakao je u pristupnoj besedi vladika Amfilohije.

NA SVOM ustoličenju naglasio je potrebu za slogom i pomirenjem, koje je on, hrišćanski i jevanđeljski, video - u pokajanju.

"Na stradanja mislim, najpre, na ona davna, ali i na ova najnovija. Od onih kosovskih, starih, do nedavnog jezivog nabijanja na kolac Đorđija Martinovića iz Gnjilana. Njegova rana produbljuje preduboku ranu u ovom hramu, preko moštiju prisutnog Kosovskog velikomučenika cara Lazara, istovjetnu u duši moga naroda i mojoj, sa onom đakona Avakuma i Vukašina iz Klepaca. Znam i to, da sam kao episkop prizvan da zacjeljujem rane, ali i da mirim žive i mrtve, da mirim grobove mrtvih, jer neće biti mira mrtvima dok se u njima pokajanjem i praštanjem ne pomire živi. A od mirenja, vaskrsavanja i prosvjetljavanja, zlom uznemirenih, umrtvljenih i potamnjelih duša, nema i ne može biti svjetlijeg zvanja i prizvanja na ovoj zemlji", govorio je tek hirotonisani episkop pod svodovima beogradske Saborne crkve.

SUTRA: Neminovan sukob sa režimom

Preporučujemo

Feljton

0 0

ODLAZAK IZ ČAMOTINjE I NEMIRA: Mitropolit je bio veliki teolog, a iznad svega, čovek utemeljen u ljubavi

14. 11. 2020. u 18:00

Feljton

0 1

MITROPOLIT SE SRODIO SA HRAMOM: Amfilohije je primao i prosjaka i bogatog, pomagao je ljudima u volji i nevolji

13. 11. 2020. u 18:00

Feljton

0 10

U ŽIVOTU SE MORA SVE PRAŠTATI: Možda nailaze takva teška vremena kada će živi zavideti upokojenima

12. 11. 2020. u 18:00

Feljton

1 2

MITROPOLITOVA VERA U KNjIŽEVNIKE: Imao je nerv da nepogrešivo oseti ko je talentovan pisac a ko nije

11. 11. 2020. u 18:00

Feljton

0 46

ADAM JE NULTI PACIJENT! Policajac koji je ispitivao Amfilohija na kraju upitao “Vi se zezate sa mnom?”

10. 11. 2020. u 18:00

Feljton

0 2

RUKE KOJE SU NADŽIVELE SMRT: Mitropolit Amfilohije postao oslobodilac straha svojih sugrađana

09. 11. 2020. u 18:00

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije