TITOV REŽIM JE BIO OSTVARENJE KRLEŽINIH SNOVA: Za vreme rata ustaški ideolozi rasizma štitili velikog pisca

Napisao: Milovan Đilas

18. 09. 2024. u 11:00

KRLEŽA se, posle rata, pravdao što nije došao u partizane svakojakim razlozima.

ТИТОВ РЕЖИМ ЈЕ БИО ОСТВАРЕЊЕ КРЛЕЖИНИХ СНОВА: За време рата усташки идеолози расизма штитили великог писца

Krleža je duže bio član Partije od Tita , Foto Stevan Kragujević, Arhiv Alekse Đilasa, Muzej Jugoslavije, Arhiv porodice Ranković, Profimedija, dokumentacija „Novosti“, Vikipedija

Navodio je i to da je, posle "Književnih svezaka", bio potpuno usamljen - komunisti ga nisu hteli, a s reakcijom nije hteo. U zatvoru, po dolasku ustaša na vlast, jedan skojevac ga je pljunuo - pričao mi je - dobacivši mu da se čudi šta će i on tu, budući je "izdajica".

Plakao sam - pričao je Krleža. U ustaškom zatvoru Krleža je bio veoma kratko. Izvadio ga je Mile Budak, Pavelićev doglavnik, takođe književnik i najveći ideolog ustaštva. (Mile Budak, 1889-1945, ustaški ideolog, ministar bogoštovlja i nastave u prvoj vladi NDH.) Krleža je tada posetio i Pavelića - ne znam na čiju inicijativu. Budak ga je pred Pavelićem pljesnuo po ramenima i rekao mu: Ništa, Fric, ne brini, sve će biti u redu.

- Šta je tu razgovarano - Krleža nije pričao, a meni je bilo neugodno da ga ikada pitam o tome, kao i Augustinčića o onoj skulpturi Pavelićevoj. (Antun Augustinčić, 1900-1979, hrvatski vajar) Ali, Augustinčić je sam pričao: poveli ga i on je pravio portret poglavnikov. Iza toga Krleža se smestio u sanatorijumu dr. Vranešića, jednog od članova Pavelićevog komiteta za rasnu čistoću. (Dr Đuro Vranešić, 1897-1946, psihijatar, u Zagrebu osnovao sanatorijum za nervne bolesti. Predsednik Hrvatske liječničke komore pre Drugog svetskog rata, kao i 1943-1944. Član Rasno-političkog povjerenstva Ministarstva unutrašnjih poslova NDH) U toj funkciji Vranešić je igrao - prema pričanju drugova iz Hrvatske - izvesnu posrednu ulogu u istrebljivanju Jevreja, i naše vlasti su ga, uprkos Krležinom opreznom zauzimanju, streljale posle rata.

KRLEŽI JE DOSTAVLjEN u više mahova poziv da dođe u partizane, ali on to nije učinio.

- Najpre sam se i plašio zbog one svađe, - pričao je Krleža. Mogao je imati razloga za to, mada ne sasvim opravdanih. Doista, bilo je "trockista" ovlaš streljanih. Ali nikome iz vrhova ne bi ni palo na um da takvo što i pomisli o Krleži. Njegovo ime bilo nam je i te kako potrebno, a smatrali smo ga ipak svojim. Kasnije - govorio je Krleža - stid me je bilo da idem u partizane, kad je sve već i tako i tako gotovo.

Foto Stevan Kragujević, Arhiv Alekse Đilasa, Muzej Jugoslavije, Arhiv porodice Ranković, Profimedija, dokumentacija „Novosti“, Vikipedija

Krleža je 1945 tražio da poseti Tita – da se time „rehabilituje”

Ja mislim da se kod Krleže radilo, sem ostalog, o običnom ljudskom kukavičluku. A on nije hteo ni da se zalaže za stvar u koju nije bio ni uveren. Sem toga, on je čovek koji se na organski način gadi rata i ratnih strahota.

Krleža je bio česta tema funkcionerskih razgovora u ratu. Bili smo ogorčeni na njega i njegove prijatelje. Njihovo pasivno držanje kao da je potvrđivalo stavove iz "Književnih svezaka". Krleža 1945. godine je tražio da poseti Tita - da se time "rehabilituje". (Sam Krleža se tako držao da je svima bilo jasno da zna da je pogrešio što nije došao u partizane.) Ali Tito nije hteo sam da ga primi, nego u mom prisustvu. Tito je hteo da tim ukloni svaki prigovor da "kuva" nešto nasamo s Krležom. Jer bilo je otpora, kod nekih drugova, što ga Tito prima. Suština onog što je Tito tada rekao Krleži bila je u ovome:

Mi smo onda morali onako postupiti. Trebalo je stvoriti jednu jedinstvenu Partiju, radi spasavanja Jugoslavije, što si ti kao stari Jugosloven trebao da razumiješ. - U Titovim rečima igrao je ulogu i neposredni politički momenat - on je bio sav u entuzijazmu "bratstva i jedinstva", odnosno nove Jugoslavije. Ali je u njima bilo i nečeg sračunatog na Krležina raspoloženja i shvatanja iz mladosti.

* * * * * * * * * * *

Klevetanje Đilasa posle smene sa vlasti

POSLE TOGA smo se ja i Krleža često viđali. Uvek kad bi došao u Beograd, a dolazio je često, najpre bi se javio telefonom u Centralni komitet, tražeći sastanak sa mnom. Čak su se on i Zogović izmirili i posećivali. (Krleža se u jesen 1947. u prijateljskom razgovoru izvinio Radovanu Zogoviću za ono što je napisao o njemu u "Antibarbarusu".)

Nemaju pravo oni koji tvrde da se Krleža priklonio jednom stanju čiju je suštinu bio prozreo već pre rata. Zadržavajući intimno svoj filozofski skeptički stav, on je očito bio uveren da se konačno našao put jednog novog i srećnijeg života na ovom tlu. On nam je zamerao, često, da smo nedovoljno energični prema "reakciji" i da ona još predstavlja "ozbiljnu opasnost". (Na primer, Krleža u svom referatu pročitanom na III kongresu Saveza književnika Jugoslavije, održanom od 5. do 7. oktobra 1952. u Ljubljani, kaže: "Jedan od glavnih zadataka naše književnosti i naše književne kritike bio bi da [...] primjenjujući analitičku metodu uđe u detaljno stvarno ispitivanje elemenata naše vlastite konzervativne svijesti u svim njenim vidovima i nijansama i u svim trikovima i načinima.")

Titov režim, premda neidealan, bio je uglavnom onaj o kome je i on sanjao i za koji se borio. ("...ako zbrojimo godine Krležinog partijskog staža...dolazimo do matematičkog zaključka da je Krleža u Partiji bio dulje nego Tito." Krleža nikada nije dovodio u pitanje diktaturu proletarijata niti skrivao svoje životno opredeljenje za boljševizam odnosno za boljševički koncept Partije.)

Foto Stevan Kragujević, Arhiv Alekse Đilasa, Muzej Jugoslavije, Arhiv porodice Ranković, Profimedija, dokumentacija „Novosti“, Vikipedija

Kad je Krleža dolazio u Beograd prvo se javljao Đilasu

Negdašnji spor s Partijom Krleža je objašnjavao nizom nesrećnih okolnosti i nesporazuma. Uvek su i Krleža i Ristić dokazivali da su bili daleko od svake namere da posumnjaju u SSSR i Staljina, u procese i u našu Partiju. Tako je bilo sve do sukoba sa Staljinom, 1948. godine. Tada su u njima oživele stare sumnje, ali kao realnosti čitave zemlje. Počeli su da dokazuju - i to unekoliko s pravom - da su oni već onda osetili o čemu se radi u Sovjetskom Savezu. Pa su se ućutali i o tome, osetivši da se u Centralnom komitetu ne gleda rado na dokazivanje njihove ispravnosti iz prošlosti.

Krleža nikad nije bio isključen iz Partije. Novi prijem sam mu saopštio ja, po odluci Politbiroa Centralnog komiteta. Ali mu je poništeno članstvo za ratni period. (S obzirom na to da je odbio da dođe u partizane, pa do kraja rata staž u Partiji je Krleži poništen. Godine 1947/1948, mislim 1947, rekli su mi da Krleži saopštim da je član KPJ.)

Krležin slučaj tipičan je ne samo za udes jednog revolucionarnog pisca u lenjinističkoj, odnosno staljinističkoj partiji, nego i kakve sve bitke mora da prođe takva partija na svom putu ka vlasti. Posle Đilasovog silaska s vlasti 1954, Krleža ga je tokom godina i u mnogo navrata klevetao. ("Ipak, prisjećajući se Krležina kontrapunktalnog načina rezoniranja i nekih razgovora s njime, nije teško naslutiti da ga je u odnosu na Đilasa trajno pratila nelagodnost savjesti: osjećao se izdajnikom. Vrsni poznavaoci Krleže su govorili da se od svih ljudi s kojima se razišao "najizdajničkije poneo prema Đilasu, napisao je Slavko Goldštajn u predgovoru teksta u "Povratak Milovana Đilasa u Hrvatsku".)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ŽIVOT IM SE MENJA ZBOG STROGIH PRAVILA KRUNE: Princ DŽordž i princeza Šarlot uskoro nigde više neće smeti da putuju zajedno