KNJIŽEVNA KRITIKA: Tajne neiskazivog

Пише Слађана Илић

12. 02. 2025. u 09:00

ZBIRKU Nikole Vujčića "Pune su mi oči daljine" (SKZ, Beograd 2024) čine ranije objavljene pesme kojima je pridodato još nekoliko novih. Sve zajedno, po srodnosti motiva i tema čine zokruženu celinu.

КЊИЖЕВНА КРИТИКА: Тајне неисказивог

Foto: Privatna arhiva

Otuda se u njoj i dalje ispituje stvaralački proces kao intiman čin dobrovoljnog usamljenika koji se sopstvenim nestajanjem preobražava u reči "koje se slažu u stihove" ("U mreži reči"). Slaganje u stihove i bdenje nad njima pokazuje najpre njegovu dvojničku prirodu, a potom stvaranje relacije između njega/njih i čitaoca - jedan je onaj koji piše, drugi "onaj koji to šapatom čita. / Koliko su oni jedan od drugog / daleko? / I ti, koji ovo čitaš". Rezultati preobražaja u tom trouglu, "pesničko stanje" i prijem onoga što se iz njega iznedrilo, čini se, ispunjavaju smisao.

Lirski subjekt stvaralac onom trećem, koji čita, približava tajne stvaralačkog procesa u slikama pretežno se služeći poređenjima i metaforama. Isprva se čini da je, radi lakšeg savlađivanja "materije", reč o delima iz sveta svakodnevice. Ipak, kako odmičemo u savladavanju reči složenih u stihove, razumemo da se radi o simboličnom dejstvu čiji je rezultat, dok proces traje, nesaznatan, a čiji je krajnji ishod uvek iznenađenje i, moguće, savršenstvo, što zavisi isključivo od moći preobražaja "slagača". O tome dosta saznajemo i iz vrlo dragocenih autopoetičkih fragmenata Nikole Vujčića koje sadrži ova knjiga. Između stihova kojima nam to kazuje i autopoetičkih iskaza, prirodno, stavljamo znak jednakosti: "Kao kad ložiš vatru i slažeš grančice, / prvo sitnije pa krupnije tako da se ukrštaju / i da se grle, možda i šapuću, dok ih plamen / svojim jezikom ne poveže u reči izavrele." ("Skrivanje u reči") = "Svaka pesma je malo otkriće moći jezika. Kao što je u kamenu živa zatočena skulptura, tako je u jeziku skrivena pesma koju treba da isteramo na belinu papira, da je oslobodimo ropstva zaborava. Jer sve što je zapisano ono je i oslobođeno" ("Autopoetički fragmenti").

Foto promo

No, čitajući iznova zapisano, razumemo da se tu oslobođenje ne završava jer ono teži "iskakanju" iz sopstvenog rama. Zbog toga zaključujemo beskonačne mogućnosti iskazanog koje nam "iskakanjem iz rama" otkriva tajne neiskazivog, otvara čitavo polje mogućnosti i asocijacija, i obrnuto - koliko nam neiskazivo sugeriše esenciju iskazanog - nastalog izgaranjem onog "što je iznutra". Na tom mestu uviđamo mogućnosti onog trećeg - čitaoca.

Ukoliko je u saglasju s misterijom stvaranja, ono što on čini takođe postaje stvaralački čin. Tako pesma, "cela lepa", dobija onoliko likova koliko ima čitalaca. Dok se čita, razumemo čitajući ovu knjigu, njeni stihovi "iskre". Zahvaljujući tom procesu, čitaoci postaju lirski junaci (videti "Čitanje pesme").

Teškoću njihovog "povratka" iz pesme, odvajanja od nje, lirski subjekt, i mi zajedno s njim, jednačimo sa zavodljivošću pogleda s prozora - reči (videti pesmu "U razgovoru"). Tu magiju prozora na palatama u našoj najboljoj savremenoj poeziji, čije stihove nesumnjivo "slaže" Nikola Vujčić, prirodno povezujemo s mogućnošću pogleda u našoj najboljoj savremenoj prozi koju je ispisao Goran Petrović, poslednji put u "Palati na devet pogleda". Obojica ostavljaju čitaocima pune oči daljine i lepote.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

MORAJU DA PRIČAJU SRPSKI! JA MOGU DA POBEGNEM, ALI NATALIJA... Nikola Jokić o ženi, deci, privatnom životu