I HRANE NEKAD ZAFALI, ALI MI SMO NAVIKLI: Porodica Gajić iz Gornjeg Ribnika u Republici Srpskoj, njih devetoro, živi u nehumanim uslovima

Dragana Matović

16. 04. 2025. u 07:15

MARKO ima samo pet godina, ali već zna da se neke želje ne izgovaraju.

И ХРАНЕ НЕКАД ЗАФАЛИ, АЛИ МИ СМО НАВИКЛИ: Породица Гајић из Горњег Рибника у Републици Српској, њих деветоро, живи у нехуманим условима

Srbi za Srbe

Zato je, kada su ga humani ljudi koji žele da im pomognu, upitali šta bi najviše voleo da ima, otvorio svesku i bez reči pokazao kuću koju je nacrtao. Nije poželeo igračku, nije poželeo bicikl, već dom u kome krov ne prokišnjava, a zidovi nisu natopljeni vlagom. Poželeo je krevet u kome ne mora da deli jastuk sa braćom i roditeljima, prozore kroz koje ne ulazi zima.

Marko živi u Gornjem Ribniku, u Republici Srpskoj. Sa mamom, tatom i šestoro braće i sestara. Njih devetoro u dve sobe. Kuća koju koriste nije njihova.

- Nemamo, nažalost, ništa svoje - kaže Markov otac Đuro Gajić, koji je kao borac, kako kaže, zdravlje dao za Republiku Srpsku. - Ovu kuću smo dobili da koristimo, ali dve-tri sobice nisu uslovne. Vetar duva na sve strane, struje često nestaje i velika je vlaga. Tesno nam je.

Bori se Đuro i sa bolovima. On i supruga Biljana, oboje, biju bitke za svoje zdravlje i sa siromaštvom. Žive od socijalne pomoći, skromnog boračkog dodatka od 114 konvertibilnih maraka, povremenih dnevnica od nadnice i nešto malo životinja.

Srbi za Srbe

 

U kući je čak sedmoro dece: Marija (23), Milena (22), Jelena (20), Stojana (16), Nedeljko (14), Dejan (7) i najmlađi Marko. Devojke, njih četiri, spavaju u jednom krevetu, a ostali se nekako smeste u dnevnoj sobi.

- Đuro bi radio, ali neće niko da ga prijavi. Ja ne mogu - kaže majka Biljana. - Ponekad ne mogu da ustanem zbog bolova, a imam i psihičkih problema. Živci su mi popustili. Starije ćerke rade kad ima posla, da bi mlađi imali šta da jedu. One se i brinu o domaćinstvu. One sve nas izdržavaju.

I pored svega, u porodici Gajić nema svađe, nema nesuglasica. I svako dete zna kad je vreme za učenje, za igru, a kad da se ćuti. U toj tišini Marko je rekao najviše. Jednim crtežom volonterima Humanitarne organizacije "Srbi za Srbe".

Srbi za Srbe

 

- Osim kreveta, nas četiri delimo samo jedan ormar - suznih očiju priča najstarija Marija koja je zbog teškog zdravstvenog stanja roditelja postala stub domaćinstva. - Uslovi nisu idealni, ali se trudimo da živimo normalno koliko možemo. Često krečimo, ali ne vredi. Zbog velike vlage čak nam i odeća propada. Najteže je zimi kada se zbog hladnoće pokrivamo sa mnogo ćebadi.

U kući nema mnogo stvari. Nameštaj je star, ali čist. Na policama u kuhinji: brašno, ulje, malo šećera... Soba u kojoj devojke spavaju prelepljena je posterima i nacrtanim zastavama.

- Zastave smo crtale kad smo bile male, tako smo učile imena država i glavne gradove - kaže Marija. - Postere sam kupila od prve plate da sakrijem vlažne zidove. Bude dana kad zafali i hrane, ali mi smo navikli... Ja sam ponovo bez posla, u Ribniku ne mogu da ga nađem, a roditelje, braću i sestre ne smem da ostavim. Prepušteni smo jedni drugima, ni prijatelje nemamo. Ljudi ne vole sirotinju i niko ne želi sa nama da se druži.

Srbi za Srbe

 

Osim nje i sestara, vredan je i četrnaestogodišnji Nedeljko koji od svoje 10. godine cepa drva.

- Učimo ih da se bore - pomalo utučeno govori otac Đuro dok gleda u pod. - Nadamo se boljem, ali bojim se da neće biti tako. Mi se ne stidimo ničega. Nije sramota biti siromašan. Sramota je okrenuti glavu. Zahvalni smo svakom čoveku koji nas se seti.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

PRE TAČNO 113 GODINA POTONUO JE TITANIK: Jedan od čudom preživelih je potom postao olimpijski šampion - i to posle neverovatnih dešavanja