GRAJFOVA KOMISIJA - POGREŠNE ODLUKE TRIBUNALA - Markus Goldbah, advokat iz Savezne Republike Nemačke, stručnjak za Holokaust

NEKOLIKO hiljada vojno sposobnih muškaraca i djece starije od 12 godina ubijeno je u regionu Srebrenice u periodu između 11. i 19. jula 1995. U očima mnogih posmatrača, ova ubistva nalikuju genocidnim zločinima koje su počinili nacisti sistematski odvajavši Jevreje i druge manjine od ostatka populacije, da bi ih zatim ubili.

Naser Orić sa svojom vojskom u pohodu na srpska sela

Čak i prije ovog događaja, posmatrači ratova na Balkanu diskutovali su o tome da li masovna ubistva i etnička čišćenja u ovom regionu, kakva se u Evropi nisu vidjela od završetka Drugog svjetskog rata, predstavljaju zločin genocida. Nakon što je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju izrekao osuđujuće presude za zločin genocida srpskom generalu Radislavu Krstiću, a kasnije i Mladiću i Karadžiću, činilo se da je neosporna činjenica da je u Srebrenici počinjen zločin genocida.

Međutim, kada se pobliže pogleda, odluka u predmetu Krstić kao i sve naredne odluke (koje se zasnivaju na odluci u predmetu Krstić) problematične su. U ovom radu se iznosi mišljenje da je odluka Tribunala da događaje u Srebrenici nazove genocidom bila neispravna, iako su sami događaji vjerovatno bili u skladu sa nekim aspektima zakona o genocidu. (...)

Puki uvid u brojke, reklo bi se, već dovodi u pitanje to da li je ubistvima nekoliko hiljada muškaraca uništen znatan dio muslimanskog stanovništva u Bosni. Tokom čitavog rata u Bosni, ubijeno je samo 1,32% Muslimana. U Srebrenici je ubijeno manje od 0,4% muslimanskog stanovništva. Procenat Muslimana u ukupnom stanovništvu BiH čak je porastao tokom rata.

BILO JE OTPRILIKE dvostruko više vojnih smrti od civilnih smrti i na srpskoj i na muslimanskoj strani, dok je taj odnos bio još veći na hrvatskoj strani. Ovo jasno govori protiv bilo kog oblika genocida, jer bi genocid zahtijevao mnogo veće ukupne stope smrtnosti i mnogo više civilnih smrti. (...)

General Krstić u Hagu

Stoga genocid kao zaseban zločin karakteriše subjektivni element - namjera da se uništi nacionalna, etnička, rasna i vjerska grupa kao fundamentalni element koji predstavlja ključnu razliku koja razdvaja genocid od ostalih međunarodnih zločina sa kojima on dijeli u suštini isti objektivni element. (...)

Armija Republike BiH takođe je nanijela brojne gubitke srpskom civilnom stanovništvu u okolini Srebrenice. Komisija je ukazala na razne slučajeve u periodu od 1992. do 1995. koji se odnose na stradanje srpskog naroda, kao i da su istom te patnje bile namjenski nanošene kako bi se srpske snage morale grupisati u tom području.

Centralna obavještajna agencija (CIA) ukazala je na lošu disciplinu boraca Armije Republike BiH, koji su "prevashodno sprovodili napade na obližnja sela pod srpskom kontrolom i područja u pozadini Vojske RS". To je često dovodilo do činova neobuzdanog nasilja i okrutnosti. Treba spomenuti da je Armija Republike BiH u svoje redove dovela značajan broj afričkih i azijskih boraca mudžahedina i dobro poznatih islamskih terorista, te da je Tužilaštvo MKSJ-a ukazalo na to da "samo prisustvo i angažovanje mudžahedina i odreda El Mudžahid u borbama tokom rata u BiH baca tešku sumnju na iskrenost navodnog cilja Armije Republike BiH da održi sekularnu i multietničku Bosnu". (...)

* * * * * * * * * * * * * * * *

NAPAD NA ENKLAVU BIO JE IZNUĐEN

DO kraja 1992. Godine, 8. operativna grupa Armije Republike BiH, koja je djelovala u srebreničkoj regiji, brojala je i do 6.000 vojnika. Početkom 1995. godine, 2. korpus Armije Republike BiH imao je Komandu korpusa i pet divizija (21, 22, 24, 25, i 28), koje su se sastojale iz motorizovanih i lakih pješadijskih brigada, kao i borbenih jedinica i jedinica za logističku podršku. 28. divizija (Srebrenica) imala je šest brigada i jedan samostalni brdski bataljon.

IZDAVANjE DIREKTIVA BR. br. 7 i 7/1: Dana 8. marta 1995. godine, general Mladić izdao je strogo povjerljivu "Direktivu za dalja dejstva, Operativa br. 7" ("Direktiva br. 7"), u kojoj se analizira vojna i politička situacija nakon Sporazuma o prekidu neprijateljstava. Direktivom br. 7 naređeno je da Drinski korpus izvrši "potpuno fizičko odvajanje Srebrenice i Žepe... što prije, te spriječi čak i komunikaciju između pojedinaca iz ovih enklava", kao i da "planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvori uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi". Direktiva dalje govori da u slučaju odlaska snaga Unprofora iz Žepe i Srebrenice, Komanda Drinskog korpusa treba "isplanirati operaciju pod nazivom Jadar sa zadatkom razbijanja i uništenja muslimanskih snaga u ovim enklavama i definitivnog oslobađanja Podrinja".

Prema Ričardu Batleru, rukovodstvo VRS shvatilo je već u martu 1995. da će morati ili pripremiti teren za pregovore o sporazumu koji bi im išao u korist ili vojno okončati konflikt prije kraja godine. Bilo je naznaka da će hrvatsko-muslimanski savez prestati poštovati trenutni prekid vatre, te da se isti priprema za niz većih ofanziva protiv Republike Srpske i Republike Srpske Krajine. Prema Batleru, ta procjena se odražavala u Direktivi br. 7.

Batler u svjedočenju navodi: "U Direktivi br. 7 [je] Vrhovna komanda VRS sažela četiri osnovna prioriteta oružanih snaga za nadolazeći period: (a) odsudnim ofanzivnim i defanzivnim vojnim aktivnostima nametnuti vojnu situaciju koju će međunarodna zajednica biti prinuđena da prihvati; (b) poboljšati operativni i strateški položaj VRS; (v) skratiti liniju fronta i stvoriti uslove za oživljavanje privrede Republike bosanskih Srba vraćanjem dijela vojnih obveznika kućama; i (g) obezbijediti što povoljnije uslove državno-političkom rukovodstvu za vođenje mirovnih pregovora i ostvarenje strateških ciljeva rata."

General Rouz sa Naserom Orićem

ZAKLjUČAK: Postojao je dugoročni plan da srpsko rukovodstvo preuzme kontrolu nad enklavom i okolnim područjima u Srebrenici. Ovo je počelo 1992. godine i predstavlja logičan zaključak činjenice da je to područje od velikog vojnog značaja zato što spaja srpske teritorije unutar Bosne. Pokazalo se da srpske snage moraju imati kontrolu nad tim područjem koje su držali oružani bataljoni Armije Republike BiH. Trupe pod komandom Nasera Orića predstavljale su stalnu prijetnju. Te trupe ne samo da su izvojevale vojne pobjede, nego su i počinile ratne zločine nad stanovništvom srpskih sela.

Direktive br. 7 i 7/1 donesene su zbog prijetnje od napada hrvatskih i muslimanskih snaga, koja se zapravo i ostvarila u vidu operacije "Oluja", u kojoj je srpska vojska izgubila ogromne dijelove teritorije koju je prethodno držala.

Na kraju, postaje jasno da je napad na enklavu bio zasnovan na vojnoj neophodnosti. Pored toga, pokazana metoda granatiranja manjih sela kako bi civili napustili područje prije nego što se odigra veći napad ukazuje na to da, uopšte govoreći, nije bilo namjere da se Muslimani zarobljavaju ili ubijaju.

Postojanje istinski demilitarizovane enklave pod zaštitom UN bilo bi prikladno za ciljeve vojnog rukovodstva Srba da svoje vojne trupe angažuju na drugim lokacijama, a da ne napadaju grad Srebrenicu i trupe UN.

* * * * * * * * * * * * * * * *

SRBI PREDLAŽU RAZMENU TERITORIJA

IDEJA o stvaranju tri republike, jedne sa muslimanskom većinom, druge sa hrvatskom i treće sa srpskom, zagovarana je od 1993. godine (Vens-Ovenov plan / Oven-Stoltenbergov mirovni plan). Prema UN, Srbi su taj plan podržavali u principu, ali protivili su se namjerama za Srebrenicu i Žepu, za koje su iz strateških razloga željeli da se nađu na teritoriji sa srpskom većinom. Srbi su predlagali razmjenu teritorija sa muslimanskim rukovodstvom. Po tom planu, Srebrenica i Žepa bile bi prepuštene republici sa srpskom većinom, u zamjenu za izvjesne teritorije pod srpskom kontrolom u okolini Sarajeva, koje bi se našle u republici sa muslimanskom većinom. Dana 28. i 29. septembra 1993. godine predstavnici muslimanske zajednice raspravljali su o tom prijedlogu sa delegacijom Muslimana iz Srebrenice koji su bili protiv tog prijedloga. Muslimanska skupština kasnije je održala sjednicu u punom sazivu i izglasala odbacivanje takvog sporazuma, te pozvala na vraćanje svih silom preuzetih teritorija. U kasnijem mirovnom sporazumu, Srebrenica i Žepa ponovo su se našle na teritoriji sa muslimanskom većinom. Ti pregovori konačno su propali u januaru 1994.

ZAKLjUČAK: Mirovni pregovori ukazuju na to da je srpsko rukovodstvo bilo voljno da razmijeni dio svoje teritorije za teritoriju Srebrenice i Žepe. To je još jedan činilac koji pokazuje namjeru ne da se stanovništvo Srebrenice uništi, nego da im se ponude druge teritorije u blizini Sarajeva. Ne postoje nikakve indikacije koje bi ukazale na bilo kakvu namjeru da se stanovništvo Srebrenice uništi na bilo kakav fizički način.

Stanovnici Srebrenice

VOJNI NAPAD NA SREBRENICU: Operativni cilj operacije "Krivaja-95" naveden je u operativnim dokumentima Komande Drinskog korpusa VRS: "Iznenadnim napadom u potpunosti razdvojiti i smanjiti enklave Srebrenicu i Žepu, poboljšati taktičke položaje snaga duboko unutar zone, svesti granice srebreničke enklave na urbani dio grada i stvoriti uslove za eliminaciju enklava".

Ograničen opseg te operacije se jasno vidi iz Naređenja Drinskog korpusa VRS od 2. jula 1995, u kome se detaljno govori o aktivnostima izvan grada Srebrenice. Pored toga, Drinski korpus nikako nije mogao da predvidi da će 28. divizija Armije Republike BiH pokušati da izvede proboj iz okruženja. Napadačke snage Drinskog korpusa VRS sastojale su se od svega 4.000 vojnika. To je manje od polovine broja vojnika Armije Republike BiH i njihovih rezervnih snaga unutar Srebrenice.

Komanda VRS je tek tokom noći između 9. i 10. jula 1995. odlučila da proširi aktivnosti kako bi zauzela grad Srebrenicu i "u potpunosti demilitarizovala Srebreničku enklavu".

Dana 10. jula, Ratno predsjedništvo u Srebrenici i Komanda 28. divizije prvo su primili naređenje od premijera Republike BiH Harisa Silajdžića da se ne predaju i da se bore "do posljednjeg metka". Silajdžić je i obećao da "pomoć stiže".

Međutim, švedski diplomata Karl Bilt u svom svjedočenju je izjavio da je to naređenje poništeno sljedećim naređenjem komandanata u Sarajevu "da ne brane Srebrenicu, nego da se sa svojom vojskom, stanovništvom, i vojnim i političkim rukovodstvom pokušaju probiti u pravcu područja Tuzle. Žene i djecu trebalo je da prepuste snagama UN da ih štite i evakuišu."

ZAKLjUČAK: Vojni plan pokazuje da rukovodstvo Srba na početku uopšte nije planiralo da zauzme grad Srebrenicu, već da stvori nepodnošljive uslove života i time iznudi odlazak stanovništva koje je bilo pod nadzorom UN. To znači da nikakav plan za pogubljenje svih vojno sposobnih muškaraca nije mogao da postoji prije 10. jula 1995.

* * * * * * * * * * * * * * * *

ULTIMATUM RATKA MLADIĆA

U SVOJOJ direktivi br. 4 od 19. novembra, general Mladić, kao što je već rečeno je 1992. izdao naređenje svojim jedinicama da vojno sposobnim i naoružanim muškarcima ponude da se razoružaju, a ako odbiju, onda da ih unište.

Na snimcima načinjenim tokom Mladićevih sastanaka sa oficirima Holandskog bataljona Unprofora i predstavnicima srebreničkih Muslimana, koji su održavani u hotelu "Fontana" u Bratuncu 11. i 12. jula 1995. godine, Mladić je izjavio da garantuje da će svi oni koji predaju oružje preživjeti, kao i da želi da pomogne civilnom stanovništvu, koje nije meta. Kako bi donio odluku, Mladić je 11. jula pozvao predstavnike Muslimana da mu dostave odgovor do narednog jutra. "Možete ili preživjeti ili nestati", Mladić je rekao srebreničkim Muslimanima na drugom sastanku koji je održan ujutro 12. jula. On je istakao da je za preživljavanje neophodno da svi njihovi vojnici predaju oružje, jer nema potrebe da izginu.

Djeluje kao da postoji mogućnost da su se Mladićeve riječi odnosile na članove 28. divizije Armije Republike BiH, kao i na civile koji se nisu predali VRS, nego nastavili sa svojim probojem ka Tuzli kroz šumu, s obzirom na to da je takav izbor već pominjan u njegovoj Direktivi br. 4 od 19. novembra 1992.

Ratko Mladić u Srebrenici

ZAKLjUČAK: Sadržaj Direktive br. 4, kao i Mladićevih zabilježenih izjava, nudi dokaze da Mladić nije planirao da bezuslovno pogubi vojno sposobne muškarce u Srebrenici. Po logici ultimatuma koji je Mladić dao predstavnicima Muslimana na sastanku, pogubljenje učesnika u koloni moglo je da bude naređeno kasnije u toku dana 12. jula, budući da se učesnici u koloni nisu predali.

To ukazuje da je Mladić kolonu smatrao vojnim ciljem. On je mogao odlučiti da počini ratni zločin i/ili ubistvo time što je naredio pogubljenje vojnika i/ili civila koji su zarobljeni ili su se predali. S druge strane, imajući u vidu brojne ponude da se omogući slobodan prolaz učesnicima u kolonama koji bježe, moguće je i da je to bio trik da se brže dočepa svih vojno sposobnih muškaraca.

VOJNA KOLONA: Formiranje vojne kolone i njena kasnija sudbina u detalje su opisani u vojnoj analizi dešavanja u srebreničkoj regiji 1992-1995. koju su izvršili general Dominik Delavarde i pukovnik Viktor Bezručenko. Slični opisi mogu se pronaći i u raznim izjavama svjedoka pred MKSJ-om.

Po tim istragama i presudama, kolona je bila sačinjena od oko 7.000 vojnika i oficira 28. divizije Armije Republike BiH, do 6.000 članova rezervnih snaga koji su mobilizovani da se pridruže 28. diviziji i određen broj civila, među kojima je bilo i nekoliko žena. Neki vojnici nisu bili naoružani, a neki civili jesu.

VRS nije mogla da razlikuje civile od vojnika. To podržava klasifikaciju kolone od strane VRS-a kao vojne kolone.

Vojni sukob sa kolonom takođe ukazuje na to da su u koloni bili sadržani snažni vojni elementi. Iz vojnih razloga, bilo je neophodno otvoriti koridor, budući da vojne snage VRS nisu bile dovoljno brojne da izdrže napade od strane kolone.

ZAKLjUČAK: Ne može se pronaći nikakva namjera da se pogube svi vojno sposobni muškarci civili iz Srebrenice u vezi sa napadima na kolonu. Dalje, čini se da kolona predstavlja oličenje vojne prijetnje koja je i ranije viđena u prisustvu 28. divizije u Srebrenici. U njoj je učestvovao veliki broj boraca iz 28. divizije, kao i stranih islamskih boraca koje za to područje ne vezuje nikakvo etničko porijeklo. Napad na te vojne figure ne bi imao nikakvog uticaja na stanovništvo Srebrenice.

Nema nikakve naznake da napadi na kolonu nisu bili opravdani pred međunarodnim pravom ili da su imali ikakvu drugu svrhu osim da smanje vojnu prijetnju u toku vojnog sukoba. (...) Ovo je važno jer je Tribunal negirao mogućnost da su ubistva vojno sposobnih muškaraca iz Srebrenice izvršena da bi se postigla prednost u vojnom obračunu sa neprijateljskim snagama na terenu. Tribunal je istakao da je u masovnim grobnicama bilo osoba koje nisu bile u stanju da se bore.

Preporučujemo

Republika Srpska

0 3

DODIK O GRAJFOVOM IZVEŠTAJU: To je završena priča, ispred Srebrenice ne može da stoji reč - genocid

22. 07. 2021. u 16:09

Društvo

8 25

MEĐUNARODNI STRUČNjACI DOKAZALI: Ovo je istina o Srebrenici

22. 07. 2021. u 07:16

Republika Srpska

8 43

OBJAVLjEN GRAJFOV IZVEŠTAJ O SREBRENICI: Zaključuje se da se nije dogodio niti pojedinačni zločin genocida niti genocid uopšte

21. 07. 2021. u 13:22

Kolumne

1 4

VREME JE MAJSTORSKO REŠETO: Grajfova komisija potvrdila da je haška pravda omeđena politikom

23. 07. 2021. u 10:24

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije