FENOMEN JEDNOJAJČANIH BLIZANACA: I kad odrastaju odvojeno, geni ih čvrsto spajaju

Bojana Jovanović

17. 08. 2024. u 07:00

NEMA te osobe koja neće primetiti ako pored nje prođu blizanci ili bliznakinje. Ova „čuda prirode“ intrigiraju nas oduvek, a veoma malo se zna o psihologiji i zajedničkim karakteristikama blizanaca.

ФЕНОМЕН ЈЕДНОЈАЈЧАНИХ БЛИЗАНАЦА: И кад одрастају одвојено, гени их чврсто спајају

Foto Shutterstock

S naučne strane zna se dovoljno. Jednojajčani blizanci nastaju oplodnjom jedne jajne ćelije jednim spermatozoidom, a neposredno posle toga dolazi do podele oplođenog jajeta na dva jednaka dela. Zato su oni uvek istog pola. Dvojajčani blizanci se razvijaju iz dve jajne ćelije, od kojih je svaka oplođena različitim spermatozoidom. Mogu da budu istog ili različitih polova, a po genetskom sastavu različiti su isto koliko i braća/sestre koji nisu blizanci.

Američka psihološkinja i bihejvioralna genetičarka Nensi Sigal, od početka karijere bavi se proučavanjem šta jednojajčane blizance čini jedinstvenima i šta nas ovakvi „parovi” mogu naučiti o ulozi gena i okruženja u našem oblikovanju. Kao dete, dr Nensi Sigal znala je da je bliznakinja, ali se nije uvek osećala tako. Ona i njena sestra, dvojajčane bliznakinje, nimalo nisu ličile i imale su malo zajedničkih interesovanja. S druge strane, nekolicina identičnih (jednojajčanih) blizanaca sa kojima je išla u školu izgledala je neverovatno slično i međusobno usklađeno. Doktorka Sigal bila je fascinirana kontrastom.

"Pomislila bih: moja sestra i ja imamo iste roditelje, idemo u istu školu, družimo se sa nekoliko zajedničkih prijatelja - zašto smo toliko različite?" - otkriva Sigalova.

Mnogo godina kasnije, kada je bila na postdiplomskim studijama, dr Sigal je skrenula pažnju javnosti na proučavanje teme koja ju je fascinirala od detinjstva. Tokom 1980-ih i 90-ih, radila je na značajnoj studiji o razdvojenim blizancima u Minesoti. U tom istraživanju proučavala je jednojajčane, identične blizance koji su odgajani odvojeno i sreli su se tek kao odrasli.

Foto: Piksabej

 

Pomenuta studija otkrila je neverovatne sličnosti između tih “virtuelnih stranaca”, što sugeriše da geni snažno utiču na aspekte naše ličnosti, inteligenciju i druge osobine za koje se dugo smatralo da su uglavnom oblikovane društvenom sredinom. I danas dr Nensi Sigal nastavlja da proučava razdvojene blizance, kao i parove ljudi koji su nalik blizancima, kao što su slični, ali rodbinski nepovezani „dvojnici“, odnosno osobe koje neverovatno liče jedna na drugu, da bi videla kako geni i okruženje utiču na blizance, ali i na sve ostale.

Tokom godina, da li su podaci dobijeni iz vašeg istraživanja podržali vaše intuitivno mišljenje iz detinjstva o razlikama između dvojajčanih i jednojajčanih blizanaca?

- Jesu, mnoge od ovih studija o blizancima, posebno ona iz Minesote o razdvojenim blizancima, pokazale su da geni utiču na gotovo svaku posmatranu osobinu. I pošto dvojajčani blizanci u proseku dele samo polovinu svojih gena, logično je da mogu biti veoma, veoma različiti, kao i što dvoje “obične” dece u porodici može biti poprilično drugačije. Gotovo svako proučavano ponašanje sadržalo je genetsku komponentu koja uključuje i neke veoma iznenađujuće faktore, poput religioznosti i društvenih stavova. Čak i u vezi sa njima, jednojajčani blizanci koji su odgajani odvojeno bili su sličniji od dvojajčanih koji su podizani zajedno.

Svi su fascinirani njima

Sada ima više blizanaca nego što je bilo. Da li ste, posledično, primetili određeni porast interesovanja za vaš rad?

- Da, ima više dvojajčanih blizanaca. Za dve trećine ovog povećanja broja zaslužni su tretmani lečenja neplodnosti, a za jednu trećinu to što majke kasnije rađaju decu, što je povezano sa većim brojem rađanja dvojajčanih blizanaca. Takođe, primećujemo blagi porast broja identičnih blizanaca. To je delimično zato što u današnje vreme možemo bolje da “upravljamo”, odnosno vodimo blizanačke trudnoće, tako da je veća verovatnoća da će više blizanaca preživeti trudnoću i porođaj. Uz to, prilikom obavljanja vantelesne oplodnje manipuliše se embrionom van materice, što povećava šansu da se on podeli, pa srećemo sve više jednojajčanih blizanaca. Ipak, ne znam da li sam, kao rezultat navedenog, primetila veće interesovanje za moje istraživanje, ali mogu da kažem da su ljudima oduvek bili zanimljivi blizanci. Kad god putujem, recimo, ako sam u autobusu, vozu ili avionu, i razgovaram sa ostalim putnicima o tome čime se bavim, svi su fascinirani. Ljudi su jednostavno fascinirani blizancima – kaže dr Nensi Sigal.

 

Prilikom medijskog izveštavanja o studiji u Minesoti često je fokus stavljan na neke krajnje neobične slučajnosti, kao što su „blizanci Džim“. Oni su bili identični blizanci razdvojeni pri rođenju koji se nisu sreli do 39. godine. Obojica su se zvali Džim, prve žene su im imale ime Linda, a druge Beti. Takođe, obojica su pušili, vozili ševrolet, radili kao šerifovi zamenici i odmarali na istoj plaži na Floridi.

Ovo su zaista fascinantne slučajnosti, ali da li su zanimljive i sa naučne strane? Gde je linija između zabavne anegdote i naučnih podataka?

- Na mnoge od ovih sličnosti gledam kao na nauku, jer smatram da nam pomažu u formiranju hipoteze koju možemo dalje da proučavamo. Ne odbacujem ih samo zato što su anegdote. Mnogo je veći broj ovakvih sličnosti kod jednojajčanih nego kod dvojajčanih blizanaca, i, kao što sam rekla, dozvoljavaju nam da formulišemo hipoteze kojih se inače ne bismo setili. Tako smo, recimo, proučavali identične blizance koji su imali 32 godine kada su se upoznali. Obojica su bili vatrogasci dobrovoljci i imali su slične poslove sa punim radnim vremenom: jedan je instalirao hemijske sisteme za gašenje požara, a drugi protivprovalne alarme. Obojica su nosili široke kaiševe sa velikim kopčama i ključevima zakačenim za njih, i uvek su nosili nož.

Foto: Profimedia

 

To zvuči kao mnogo slučajnosti. Ali, možda je nešto u vezi ovih identičnih blizanaca navelo ih da gravitiraju sličnim iskustvima i tipovima ljudi u svom okruženju. Zato smatram da identični blizanci, čak i kada su razdvojeno odgajani, imaju međusobno sličnije okruženje od drugih ljudi — zato što okruženja delimično sami stvaramo.

Na primer, ko ide u gašenje požara? Možda osobe koje su stalno na oprezu, sa altruističkim sklonostima – one koje žele da pomognu ljudima. Takođe, te osobe su sklone riziku, a požari su opasni. A onda ih to što su vatrogasci čini još opreznijima, pa žele da uvek nose nož. Ne kažem da je moj zaključak ispravan u potpunosti, ali priča nas je navela da razmišljamo o idejama koje nam inače ne bi pale na pamet.

Kakav je značaj ovakvih istraživanja za veliku većinu nas koji nemamo identičnog blizanca?

- Studije blizanaca imaju dva nivoa. Jedan je vezan samo za njih: svi jedinstveni aspekti blizanaca, kako je biti blizanac ili njegov roditelj. Ali istraživanja blizanaca takođe imaju toliko toga da otkriju o genetskim i ekološkim aspektima ponašanja i bolesti. Tako da su ove studije zanimljive. Na primer, pogledajte identične parove blizanaca od kojih je jedan bolestan, a drugi nije. Oboje imaju predispoziciju za to, ali se samo jedan bori sa bolešću. Pa šta ju je pokrenulo? Ako umete da identifikujete okidače, onda ih možete iskoristiti da razumete podložnost tome i u populaciji koja nije “blizanačka“.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

MORAMO BITI OTPORNIJI NA SUŠE: Podaci o učestalosti žednih godina i degradaciji zemljišta u našoj zemlji